Vodenica

Vodenica se prvenstveno odnosi na mlin koji pretvara hidroenergiju u rotacionu energiju pomoću vertikalnog ili horizontalnog vodeničkog točka sa perima. Pogonska struktura se sastoji od vodeničnog točka, mlinskog kamena i nasipnog koša. Vodeni mlaz se preko badnja, obično iz potoka i rijeka, pod snažnim mlazom, usmjeravala na vodenični točak, koji po sistemu vratila pokreće žrvanj. Da bi pokretački mlaz bio što snažniji, provodi se kroz užu drvenu cijev na kraju badnja, koja se zove slavina, a na pogonsko mlinsko kolo se stavljaju izdubljene daščice − kašike.

Nazubljeni mlinski žrvanj rotira na fiksiranom, ravnom mlinskom kamenu, a zrnevlje žita, iz nasipnog koša (kupē) polagano ulazi u otvor na sredini žrvnja. To je moguće zahvaljujući obično maloj napravi zvanoj čeketalo (po zvuku kojeg proizvodi), čiji je jedan kraj u košu za žito, a drugi poskakuje na rotirajućem žrvnju. Žrvanj melje zrna u prah − brašno, koje, nošeno centripetalnom silom (bez rasipanja), pada u kupac (sanduk za prikupljanje mliva).^[2]^[3]^[4]

Vodenice se i danas koriste za proizvodnju električne energije, pretežno u ruralnim zajednicama, ili u etnoturizmu

Prvi zapisi o vodenicama potiču iz I. stoljeća p.n.e. , koje je ostavio od Antipata iz Soluna. Vodenice su bile uobičajene za mljevenje žitarica u cijeloj Evropi, sve do početka industrijske revolucije, a u bivšoj Jugoslaviji, uključujući i Bosnu i Hercegovinu, bilo ih je mnogo svedo kraja 70-tih godina 20. stoljeća.

U zavisnosti od mjesta gdje su građene, bile su potočare, odnosno one građene na potocima, i lađarice na rijekama. Od 12. vijeka prenošenjem iskustva iz prostora Bizantije pojavljuju se u ostalom delu Evropi vodenice na potocima i rijekama. U to vrijeme, pojavili su se na evropskim rijekama plivajući mlinovi kakvi su već bili razvijeni u Bizantiji. Vodenice lađarice su obično bile veće i s obimnijim kapacitetom. One su bile ukotvljene u blizini obale reke, a po potrebi imale su mogućnost premeštanja u zavisnosti od vodostaja. Zimi su redovno premeštane u zimovnik ili su ih izvukli na samu obalu kako bi ih zaštitili od plovećih santi leda. Vodenice-lađarice su se sastojale od dve lađe povezane sa vodoravnom osovinom na kojoj su bile pričvršćene lopate za zahvat vode koja je pokretala ceo sistem. Prenos horizontalne rotirajuće sile se putem zupčanika prenosila na uspravnu osovinu sa žrvnjem na kraju. Ceo proces mlevenja se odvijao u većoj lađi koja je bila zatvorena i pokrivena daskama. U toj prostoriji pored potrebnih alata za popravku bio je smešten i krevet za odmaranje mlinara. Druga, mala lađa ili čamac služio je uglavnom kao oslonac osovini sa lopaticama. Rad i održavanje lađarica je bio mnogo složeniji nego kod vodenica-potočara, a zahtevao je više stručnosti i više posla za mlinare koji su uglavnom bili iz redova tesara. Lađarice su imena dobijale po rijekama na kojima su građene: dunavke na Dunavu, moravke na Moravi, drinke na Drini, savke na Savi i dr. Po položaju vodeničnog točka postoje dva tipa vodenica: sa vertikalnim i sa horizontalnim točkom. U oba slučaja mlinski kamen se uvek kreće horizontalno, direktno pomoću vratila ili kod vertikalnih pomoću sistema zupčanika

Također pogledajte uredi

Reference uredi

^ Stara vodenica u Despotovcu
^ Gauldie E. (1981): The Scottish miller 1700 - 1900. Pub. John Donald. ISBN 0-85976-067-7.
^ Lewis, M. J. (1997): Millstone and hammer: the origins of water power. University of Hull Press, ISBN 0-85958-657-X.
^ Pacey A. (1991): Technology in World civilization: A Thousand-year History. The MIT Press; Reprint edition. ISBN 0-262-66072-5.

Vanjski Linkovi uredi

Commons ima datoteke na temu: Vodenica

[1] Stara vodenica u Despotovcu

[2] Gauldie E. (1981): The Scottish miller 1700 - 1900. Pub. John Donald. ISBN 0-85976-067-7.

[3] Lewis, M. J. (1997): Millstone and hammer: the origins of water power. University of Hull Press, ISBN 0-85958-657-X.

[4] Pacey A. (1991): Technology in World civilization: A Thousand-year History. The MIT Press; Reprint edition. ISBN 0-262-66072-5.

[1]

[2]

[3]

[4]