Wikipedia

UK Championship (snuker)

snukerski turnir

UK Championship profesionalni je rangirni snukerski turnir i najveći rangirni turnir nakon Svjetskog prvenstva. Sa SP-om i Mastersom čini tzv. trostruku krunu.

UK Championship
LokacijaBarbican Centre, York
Država Engleska
Osnovan1977.
OrganizacijaWPBSA
Nagradni fond1.205.000 funti
Trenutni šampionEngleska Ronnie O'Sulivan
Portal iconPortal Snuker

Historija uredi

Prvo izdanje održano je 1977. u Blackpoolu pod nazivom United Kingdom Professional Snooker Championship i na njemu su mogli učestvovati samo oni koji žive u Ujedinjenom Kraljevstvu i oni koji su imali britanski pasoš. Titulu i nagradu od 2.000 funti osvojio je Patsy Fagan pobijedivši u finalu Douga Mountjoya 12–9. Sljedeće godine turnir je premješten u Preston, gdje je ostao do 1998.[1]

Pravila su promijenjena 1984, kad je turnir dobio status rangirnog, i učestvovati su mogli svi profesionalci. Otad je ovaj turnir donosio najviše rangirnih bodova od bilo kojeg drugog turnira, izuzev SP-a.[1]

Na ovom turniru odigrano je dosta finala za pamćenje. Godine 1977, odnosno 1979. Patsy Fagan i John Virgo došli su do svoje prve i jedine veće titule u karijeri. U finalu 1980. Steve Davis došao je do svoje prve od 73 profesionalne titule. Iduće godine finale između Davisa i Griffithsa pripremilo je teren za još četiri njihova finalna okršaja u toj sezoni prije nego što su obojica neočivano ispala u prvom kolu SP-a 1982.

Godine 1983. Alex Higgins pobijedio je Davisa 16–15 iako je nakon prve sesije gubio 0–7. Dvije godine kasnije Willie Thorne, koji je bio na rubu ulaska među najbolje tadašnje igrače, vodio je protiv Davisa 13–10 na početku večernje sesije, ali je promašio jednostavnu plavu kuglu i na kraju izgubio 14–16. Ova pobjeda vratila je Davisu samopouzdanje nakon razočaravajućeg poraza na SP-u; Thorne, s druge strane, nikad nije osvojio neki drugi rangirni turnir.

Godine 1988. Doug Mountjoy, za koga se smatralo da će u meču protiv nadolazećeg Stephena Hendryja poslužiti samo za konačnu statistiku, pružio je iznenađujuće dobru predstavu čvrstine karaktera, kao i vještine i pobijedio 16–12, postavši tako drugi najstariji pobjednik nekog rangirnog turnira u historiji; još je više iznenadila njegova pobjeda mjesec kasnije u finalu Classica, kojom je postao jedan od tek četvorice igrača u historiji koji su osvojili dva uzastopna rangirna turnira.

Hendryjeva pobjeda 1989. najavila je deceniju njegove dominacije slično kao u slučaju Stevea Davisa 1980; značaj Hendryjeve pobjede porastao je zbog činjenice da je poraženi finalist bio upravo Davis. I naredne godine oni su bili u finalu i opet je slavio Hendry 16–15, što je pokazalo njegovu jedinstvenu psihičku snagu. Finale 1994. između Hendryja i Kena Dohertyja mnogi igrači smatraju jednim od najboljih Hendryjevih mečeva s obzirom na to da je pobijedio 10–5, napravivši sedam trocifrenih brejkova (od toga šest u rasponu od osam frejmova). Doherty je kasnije igrao još dva finala za pamćenje.

Godine 1993. Ronnie O'Sullivan postao je najmlađi pobjednik ovog turnira u historiji (i bilo kojeg rangirnog) sa samo 17 godina. Osam godina kasnije ostvario je pobjedu s najvećom razlikom u finalu otkad se ono igra na deset dobijenih frejmova (od 1993), savladavši Dohertyja 10–1. Ovo je 2004. ponovio Stephen Maguire protiv Davida Graya. Doherty je umalo osvojio turnir 2002. u finalu protiv Marka Williamsa, ali je izgubio u dramatičnom odlučujućem frejmu.

Godine 2005. 48-godišnji Davis stigao je do svog prvog finala na rangirnom turniru nakon gotovo dvije godine, napravivši i svoj najveći brejk u 23 učešća na ovom turniru. U meču s najvećom dobnom razlikom između finalista u historiji profesionalnih turnira izgubio je 6–10 od 18-godišnjeg Ding Junhuija iz Kine. Sljedeće godine pehar je odnio Peter Ebdon i postao prvi i jedini igrač koji je i dobio i izgubio finale SP-a i UK Championshipa protiv Hendryja. Nagradni fond bio je 500.000 funti, a pobjednik je dobio 70.000.

Godine 2007. titulu je po četvrti put osvojio O'Sullivan, opet prilično lahko, pobijedivši Maguirea 10–2. Turnir je ostao zapamćen i po najdužem frejmu prenošenom na TV-ekranima (77 minuta) koji su odigrali Mark Selby i Marco Fu te O'Sullivanovom maksimalnom brejku u odlučujućem frejmu polufinala.

U finalu 2009. tada aktualni svjetski prvak John Higgins izgubio je od Junhuija 8–10 nakon što je promašio smeđu kuglu i propustio šansu da povede 8–6.

Finale 2010. bilo je još jedno u nizu dramatičnih i mnogi su ga komentatori odmah nazvali klasikom svih vremena. U jednom trenutku Higgins, koji je igrao prvi turnir nakon polugodišnje suspenzije zbog umiješanosti u razgovore o namještanju mečeva, zaostajao je 5–9 za Williamsom. Ipak, uspio je osvojiti sljedeća dva frejma. Pri rezultatu 7–9 Williams je imao prednost od 29 poena, a na stolu je ostalo samo 27, pa je Higginsu bio potreban snuker da bi ostao u igri. Uspio je iznuditi Williamsov faul i očistiti stol, a zatim osvojiti i sljedeći frejm, pa se morao igrati odlučujući. Konačno, kad su na stolu ostale samo smeđa, plava, ružičasta i crna, Higgins je ubacio smeđu u donju lijevu rupu odigravši je preko gornje mantinele (dakle, uzdužno), a zatim tešku dugu plavu i jednako tešku ružičastu, čime je osvojio frejm i turnir. U emotivnom intervjuu nakon meča opisao je ovu pobjedu kao najbolji trenutak u karijeri i posvetio je svom neizlječivo bolesnom ocu.

Turnir se 2011. vratio u Barbican Centre u Yorku[2], a mečevi su do četvrtfinalne faze skraćeni na maksimalno 11 frejmova (pobjednik je onaj ko prvi osvoji šest frejmova).[3] Turnir je trebao ostati u Yorku najmanje do 2013[4], ali je York bio domaćin i 2014.[5] Sljedeće godine finalisti su bili Australijanac Neil Robertson i Kinez Liang Wenbo; to je bio prvi put u historiji ovog turnira da su oba finalista bila iz prekomorskih zemalja,[6] a pobijedio je Robertson 10–5. Finale izdanja za 2016. godinu između Selbyja i O'Sullivana obilježilo je pet trocifrenih brejkova u posljednjih šest frejmova, a Selby je pobijedio 10–7. Ipak, O'Sullivan je 2017. ponovo ušao u finale; ovog puta igrao je protiv Murphyja. Prva sesija završena je 4–4, ali se u večernjoj O'Sullivan uspio odvojiti i na kraju ostvariti pobjedu 10–5, čime se izjednačio na prvom mjestu po broju titula na ovom turniru sa Steveom Davisom. Sljedeće godine odbranio je titulu i prestigao Davisa po njihovom broju.

Tokom godina turnir je imao dosta sponzora, uključujući Super Crystalate, Tennents, StormSeal, Royal Liver Assurance, Liverpool Victoria, PowerHouse, Travis Perkins, Maplin Electronics, Pukka Pies, 12BET.com[7], williamhill.com[8], Coral[9] i Betway.[10] To je jedan od turnira koje prenosi BBC i održava se pred kraj svake kalendarske godine.

Pobjednici uredi

[1][11][12]

Godina Pobjednik Finalist Rezultat Lokacija Sezona
Nerangirni
1977.   Patsy Fagan   Doug Mountjoy 12–9 Blackpool 1977/78.
1978.   Doug Mountjoy   David Taylor 15–9 Preston 1978/79.
1979.   John Virgo   Terry Griffiths 14–13 1979/80.
1980.   Steve Davis   Alex Higgins 16–6 1980/81.
1981.   Steve Davis   Terry Griffiths 16–3 1981/82.
1982.   Terry Griffiths   Alex Higgins 16–15 1982/83.
1983.   Alex Higgins   Steve Davis 16–15 1983/84.
Rangirni
1984.   Steve Davis   Alex Higgins 16–8 Preston 1984/85
1985.   Steve Davis   Willie Thorne 16–14 1985/86.
1986.   Steve Davis   Neal Foulds 16–7 1986/87.
1987.   Steve Davis   Jimmy White 16–14 1987/88.
1988.   Doug Mountjoy   Stephen Hendry 16–12 1988/89.
1989.   Stephen Hendry   Steve Davis 16–12 1989/90.
1990.   Stephen Hendry   Steve Davis 16–15 1990/91.
1991.   John Parrott   Jimmy White 16–13 1991/92.
1992.   Jimmy White   John Parrott 16–9 1992/93.
1993.   Ronnie O'Sullivan   Stephen Hendry 10–6 1993/94.
1994.   Stephen Hendry   Ken Doherty 10–5 1994/95.
1995.   Stephen Hendry   Peter Ebdon 10–3 1995/96.
1996.   Stephen Hendry   John Higgins 10–9 1996/97.
1997.   Ronnie O'Sullivan   Stephen Hendry 10–6 1997/98.
1998.   John Higgins   Matthew Stevens 10–6 Bournemouth 1998/99.
1999.   Mark Williams   Matthew Stevens 10–8 1999/00.
2000.   John Higgins   Mark Williams 10–4 2000/01.
2001.   Ronnie O'Sullivan   Ken Doherty 10–1 York 2001/02.
2002.   Mark Williams   Ken Doherty 10–9 2002/03.
2003.   Matthew Stevens   Stephen Hendry 10–8 2003/04.
2004.   Stephen Maguire   David Gray 10–1 2004/05.
2005.   Ding Junhui   Steve Davis 10–6 2005/06.
2006.   Peter Ebdon   Stephen Hendry 10–6 2006/07.
2007.   Ronnie O'Sullivan   Stephen Maguire 10–2 Telford 2007/08.
2008.   Shaun Murphy   Marco Fu 10–9 2008/09.
2009.   Ding Junhui   John Higgins 10–8 2009/10.
2010.   John Higgins   Mark Williams 10–9 2010/11.
2011[13]   Judd Trump   Mark Allen 10–8 York 2011/12.
2012[14]   Mark Selby   Shaun Murphy 10–6 2012/13.
2013[15]   Neil Robertson   Mark Selby 10-7 2013/14.
2014[16]   Ronnie O'Sullivan   Judd Trump 10–9 2014/15.
2015[17]   Neil Robertson   Liang Wenbo 10–5 2015/16.
2016[18]   Mark Selby   Ronnie O'Sullivan 10–7 2016/17.
2017[19]   Ronnie O'Sullivan   Shaun Murphy 10–5 2017/18.
2018[20]   Ronnie O'Sullivan   Mark Allen 10–6 2018/19.
2019[21]   Ding Junhui   Stephen Maguire 10–6 2019/20.
2020[22]   Neil Robertson   Judd Trump 10–9 Milton Keynes 2020/21.
2021[23]   Zhao Xintong   Luca Brecel 10–5 York 2021/22.
2022[24]   Mark Allen   Ding Junhui 10–7 2022/23.
2023[25]   Ronnie O'Sullivan   Ding Junhui 10–7 2023/24.

Statistike uredi

Finalisti uredi

Igrač Titule Finalist
  Ronnie O'Sullivan 8 1
  Steve Davis 6 4
  Stephen Hendry 5 5
  John Higgins 3 2
  Ding Junhui 3 2
  Neil Robertson 3 0
  Mark Williams 2 2
  Doug Mountjoy 2 1
  Mark Selby 2 1
  Alex Higgins 1 3
  Terry Griffiths 1 2
  Jimmy White 1 2
  Matthew Stevens 1 2
  Shaun Murphy 1 2
  Stephen Maguire 1 2
  Judd Trump 1 2
  Mark Allen 1 2
  John Parrott 1 1
  Peter Ebdon 1 1
  Patsy Fagan 1 0
  John Virgo 1 0
  Zhao Xintong 1 0
  Ken Doherty 0 3
  David Taylor 0 1
  Willie Thorne 0 1
  Neal Foulds 0 1
  David Gray 0 1
  Marco Fu 0 1
  Liang Wenbo 0 1
  Luca Brecel 0 1
  • Aktivni igrači napisani su podebljanim slovima.

Pobjednici po državama uredi

Država Igrači Ukupno Prva titula Posljednja titula
  Engleska 9 22 1979. 2023.
  Škotska 3 9 1989. 2010.
  Vels 4 6 1978. 2003.
  Sjeverna Irska 2 2 1983. 2022.
  Kina 1 3 2005. 2019.
  Australija 1 3 2013. 2020.
  Irska 1 1 1977. 1977.

Reference uredi

  1. ^ a b c "UK Championship" Arhivirano 16. 2. 2012. na Wayback Machine, Snukerska arhiva Chrisa Turnera.
  2. ^ "UK Championship to return to York Barbican", World Snooker, 26. 4. 2011.
  3. ^ "UK Championship 2011", Snooker.org.
  4. ^ "UK Championship Tickets On Sale", World Snooker, 6. 6. 2012.
  5. ^ "York Snooker Tickets On Sale". WPBSA. 28. 4. 2014. Pristupljeno 31. 8. 2014.
  6. ^ "Robertson sets up final date with Liang at UK Championship". RTÉ Sport. 5. 12. 2015. Pristupljeno 5. 12. 2015.
  7. ^ "Snukerska arhiva Chrisa Turnera". Arhivirano s originala, 10. 5. 2016. Pristupljeno 30. 1. 2013.
  8. ^ "williamhill.com To Sponsor UK". WPBSA. Pristupljeno 30. 11. 2010.
  9. ^ "Coral To Sponsor UK Championship". worldsnooker.com. WPBSA. 20. 11. 2014. Pristupljeno 21. 11. 2014.
  10. ^ http://www.worldsnooker.com/page/NewsArticles/0,,13165~4608877,00.html
  11. ^ "UK Championship Event History". worldsnooker.com. WPBSA. Pristupljeno 23. 6. 2012.
  12. ^ "UK Championship" Arhivirano 24. 1. 2013. na Wayback Machine, Snooker Scene.
  13. ^ "UK Championship (2011)". Snooker.org. Pristupljeno 12. 10. 2011.
  14. ^ "williamhill.com UK Championship (2012)". Snooker.org. Pristupljeno 8. 10. 2011.
  15. ^ "williamhill.com UK Championship (2013)". Snooker.org. Pristupljeno 9. 4. 2013.
  16. ^ "Coral UK Championship (2014)". Snooker.org. Pristupljeno 7. 12. 2014.
  17. ^ "Betway UK Championship (2015)". Snooker.org. Pristupljeno 6. 4. 2015.
  18. ^ "Betway UK Championship (2016)". Snooker.org. Pristupljeno 5. 12. 2016.
  19. ^ "Betway UK Championship (2017)". Snooker.org. Pristupljeno 11. 12. 2017.
  20. ^ "Betway UK Championship (2018)". Snooker.org. Pristupljeno 26. 11. 2018.
  21. ^ "Betway UK Championship 2019". World Snooker. Arhivirano s originala, 5. 12. 2019. Pristupljeno 6. 12. 2019.
  22. ^ "Robertson Edges Trump In Thrilling UK Final". World Snooker. 7. 12. 2020.
  23. ^ "Sensation Zhao is UK Champion". World Snooker Tour. 5. 12. 2021.
  24. ^ "Allen overturns Ding to win first UK title". World Snooker Tour. 20. 11. 2022. Arhivirano s originala, 21. 11. 2022. Pristupljeno 20. 11. 2022.
  25. ^ "Rocket Captures Eighth UK Crown". World Snooker. 3. 12. 2023.
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=UK_Championship_(snuker)&oldid=3556324"