Wikipedia

Simpson–Golabi–Behmelov sindrom

'Simpson-Golabi-Behmelov sindrom (SGBS), je rijedak nasljedni kongenitalni poremećaj koji može uzrokovati kraniofacijalne, skeletne, vaskularne, srčane i bubrežne abnormalnosti. Postoji visoka prevalencija karcinoma povezana kod osoba sa SGBS, što uključuje Wilmsove tumore, neuroblastom, tumore nadbubrežne žlijezde, jetre, pluća i trbušnih organa. Sindrom se nasljeđuje na X-vezani recesivni način. Žene koje posjeduju jednu kopiju mutacije smatraju se nositeljima sindroma, ali ipak mogu izraziti različite stupnjeve fenotipa, pateći od blage do teške bolesti. Muškarci imaju veću vjerovatnoću fetusne smrti.

Simpson–Golabi–Behmelov sindrom
Drugi naziviSindrom Sare Agers, Golabi–Rosenov sindrom, Sindrom Simpsonove dismorfije (SDYS) ili sindrom X-vezanog displazijskog gigantizma (DGSX)[1]
Simpson-Golabi-Behmelov sindrom ima X-vezani recesivni obrazac nasljeđivanja.
SpecijalnostMedicinska genetika
SimptomiPoremećaji organa mezodermnog porijekla
Uobičajeno pojavljivanjeUrođena mana
TrajanjeCjeloživotno
UzrociGenetički
Dijagnostička metodaGenetičko testiranje
FrekvencijaRijedak poremećaj
Smrtnost?

Tipovi uredi

Postoje dva tipa sgbs-a, od kojih se svaki kontroliran drugim genom:

Tip OMIM Gen Lokus
SGBS1 OMIM: 312870 GPC3 Xq26
SGBS2 OMIM: 300209 OFD1 Xp22

SGBS se također smatra sindromom prekomjernog rasta (OGS). OGS karakterizira povećanje težine, visine ili obima glave za 2-3 standardne devijacije iznad prosjeka za spol i godine. Jedna od najistaknutijih karakteristika OGS-a je povećan rizik od neoplazmi kod određenih OGS-a. Utvrđeno je da SGBS ima 10% predispozicije za tumore, a 94% slučajeva se javlja u abdominalnoj regiji, od kojih je većina maligna. Uobičajeno je da su tumori embrionskog tipa i pojavljuju se prije 10. godine.

Postoji pet različitih tipova tumora koje pacijenti sa SGBS mogu razviti, svi intraabdominalni: Wilmsov tumor, hepatoblastom, hepatokarcinom, gonadoblastom i neuroblastom . Najčešći tipovi tumora koji se razvijaju kod pacijenata su Wilmsov tumor i hepatoblastom.[2]

Simptomi i znaci uredi

Može uključivati jedan ili više od sljedećih simptoma:

  • Makrosomija
  • Makroglosija
  • Poodmaklo koštano doba
  • Organomegalija je posebno izražena u jetri i slezeni
  • Malformacije bubrega (koje mogu dovesti do sporadične hipokalemije)
  • Gastrointestinalni poremećaji i poremećaji malapsorpcija
  • Slabost mišića
  • Bol u kostima
  • Neonatusna hipoglikemija
  • Neoplazme
  • Urođena dijafragmatska hernija
  • (široka ili izbočena vilica i jezik, prošireni nosni most, prevrnut vrh nosa) najčešće uočeni kod muškaraca ili izdužen oblik glave i lica, a uska brada sa pregriznim, podmlađenim je zabilježena i kod žena
  • Abnormalnosti nepca
  • Malokluzija zuba
  • Usne u obliku mašne, sa užom gornjom usnom
  • Naglašena središnja linija na jeziku
  • Najčešće su šake i stopala kratke i široke sa displazijskim noktima, ali marfanski izduženi vretenasti prsti i izdužena, uska stopala i izduženi prsti su također prisutni kod osoba sa SGBS
  • Kožna sindaktilija
  • Polidaktilija
  • Pectus excavatum
  • Krivo stopalo
  • Defekti segmentacije pršljenova
  • Dodatni slabinski pršlljen
  • Defekti plućnih komora
  • Prisustvo rotiranog debelog crijeva
  • Hernija dijafragme
  • Mogu biti prisutna dodatna rebra
  • Prekobrojne bradavice
  • Strukturne i provodne srčane mahane
  • Multicistasti displazijski bubrezi
  • Hipotonija
  • Napadi
  • Malformacije mozga
  • Smetnje u razvoju
  • Intelektualna invalidnost - može biti nepostojeća ili od blage do teške
  • Povećana anksioznost
  • Šovećana vjerovatnoća karcinoma uključujući karcinom pluća, Wilmsov tumor (bubrega i mozga), karcinom jetre, neuroblastom i rak nadbubrežne žlijezde. Utvrđeno je da je 90 posto manifestiranih tumora lokalizirano u abdominalnim regijama, a većina njih je i Wilmsov tumor i neuroblastom, zatim karcinom nadbubrežne žlijezde.

Uzroci uredi

Iako nisu identifikovani svi uzroci SGBS-a, jedan od uzroka SGBS tipa I je mutacija gena za glipikan-3 (GPC3) na lokusu q26.1 X hromosoma. Ovaj poseban gen je široko eksprimiran, posebno u tkivima izvedenim iz mezoderma tokom fetusnog razvoja. Funkcija ovog gena je da proizvodi protein koji djeluje kao receptor na površini ćelije koji se vezuje za faktore transkripcije. Vezivanje transkripcijskih faktora omogućava regulaciju ćelijskih odgovora na faktore rasta, kao što su članovi porodice ježevih proteina. Kada se velike ili male delecije i misens mutacije dogode duž GPC3 gena, GPC3 više ne može negativno regulisati signalizaciju soničnog ježa tokom razvoja, čime se povećava ćelijska proliferacija i rizik od razvoja raka.[3] Oblikovanje udova i razvoj skeleta također mogu poći po zlu kada GPC3 mutacije inhibiraju regulaciju odgovora na koštane morfogenetske proteine, drugi tip faktora rasta.[4]

Pretpostavlja se da SGBS tip II može biti uzrokovan duplikacijom GPC4 gena, koji pomaže u regulaciji diobe i rasta ćelija.[5]

TakođeR, neki pacijenti sa dijagnozom SGBS nemaju delecije ili mutacije GPC3 ili GPC4. Moguća objašnjenja uključuju mutaciju promotora ili utišavanje GPC3 gena što uzrokuje smanjenu ekspresiju kod ovih pacijenata.[6]

Genetika uredi

Poremećaj se prenosi na X-vezani recesivni način.

Dijagnoza uredi

Detekcija obično počinje rutinskom posjetom ljekaru kada se mjeri visina fundusa ili tokom ultrazvučnog pregleda. Kada se identifikuju veliki fetusi za gestacijsku dob (LGA), postoje dva uobičajena uzroka: dijabetes kod majke ili netačni datumi. Međutim, ako se ova dva uzroka mogu isključiti, radi se ultrazvučni pregled, kako bi se otkrio prekomjerni rast i druge abnormalnosti. Do sada postaje neophodno da klinički genetičar pomogne u pravilnom odabiru testova i mogućoj dijagnozi.[7] Prvi znaci SGBS-a mogu se uočiti već u 16. sedmici gestacije. Pomoć pri dijagnosticiranju može uključivati prisustvo makrosomije, polihidramniona, povišenog majčinog serum-α-fetoproteina, cistastog higroma, hidrops fetalis, povećane nuhalne translucencije, kraniofacijalnih abnormalnosti, visceromegalija , abnormalnosti bubrega, kongenitalne dijafragmatske hernije, polidaktilija i jedna pupčana arterija.

Ako postoji poznata mutacija u porodici, dostupno je preneonatusno testiranje. Ovoo testiranje je također moguće traženjem dokaza SGBS fenotipa kod majke i pozitivnog SGBS fenotipa kod muških članova porodice. Članovi porodice koji su pozitivni na SGBS mogu se podvrgnuti analizi mutacije gena GPC3, GPC4 i CXORF5. Genomska ravnoteža u Xp22 i Xq26 se također može analizirati kroz uporednu genomsku hibridizaciju sekvence. Procjena medicinskog genetičara preporučuje se za one jake indikacije ili vjerovatnoću SGBS-a i za neposredne srodnoke onih za koje je genetićki potvrđeno da imaju SGBS.[5]

Zbog visokog procenta smrtnih slučajeva muškaraca u neonatusnom periodu, rano otkrivanje tumora je ključno. Da bi se otkrilo prisustvo tumora, skrining kod pacijenata sa SGBS-om bi trebao uključivati ultrazvuk abdomena, analizu urina i biokemijske markere koji provjeravaju embrionske tumore.[7]

PET skeniranje sa CT preporučuje se za preciznu dijagnostičku proceduru kod odraslih pacijenata sa SGBS-om koji imaju manifestne tumore i/ili ciste, posebno one bubrega, pluća i/ili pacijenata koji imaju atipske lezije jetre ili koji mogu biti sumnjivi na neuroblastom.

Kada se novorođenče rodi, mora se procijeniti mogućnost hipoglikemije zajedno sa kardiološkim, genitalnim, jetrenim i nadbubrežnim pregledima. Takvi testovi uključuju radiografiju grudnog koša, elektrokardiogram, ehokardiogram, ultrazvuk bubrega, ultrazvuk abdomena i CT radi testiranja mogućih abnormalnosti.[8]

Tretman uredi

Budući da je sindrom uzrokovan genetičkom mutacijom u DNK pojedinca, lijek nije dostupan. Liječenje simptoma i ublažavanje sindroma je, međutim, moguće.

Zbog vjerovatnoće da će pacijenti razviti tumore, CT cijelog tijela je preporučeno dijagnostičko sredstvo. Kako je bilo slučajeva u kojima je genetička mutacija praćena daljnjim prisustvom gena bard 1 i prisustvom trostruko negativnih karcinoma, oni s takvim dvostrukim ekspresijama ne mogu se osloniti na standardiziranu biopsiju za određivanje raka, već bi trebali pribjeći daljnjim dijagnostičkim alatima. (tj. oni poput PETS skeniranja koji mjere hemijske faktore i faktore brzine raspada za dijagnozu).

Ovisno o manifestaciji, hirurški zahvat, posebna dijeta u slučaju gastrointestinalnih afekta, specijalno obrazovanje, radna terapija, logopedska terapija i fizioterapija su neki od metoda upravljanja sindromom i povezanim simptomima.[9]

Reference uredi

  1. ^ OMIM: 312870
  2. ^ Lapunzina, Pablo (15 August 2005). "Risk of tumorigenesis in overgrowth syndromes: A comprehensive review". American Journal of Medical Genetics Part C. 137C (1): 53–71. doi:10.1002/ajmg.c.30064. PMID 16010678. S2CID 24798488.
  3. ^ Slavotinek, Anne M. (15 May 2007). "Single gene disorders associated with congenital diaphragmatic hernia". American Journal of Medical Genetics Part C. 145C (2): 172–183. doi:10.1002/ajmg.c.30125. PMID 17436300. S2CID 20749769.
  4. ^ Debaun, Michael R.; Ess, Jennifer; Saunders, Scott (2001). "Simpson Golabi Behmel Syndrome: Progress toward Understanding the Molecular Basis for Overgrowth, Malformation, and Cancer Predisposition". Molecular Genetics and Metabolism. 72 (4): 279–86. doi:10.1006/mgme.2001.3150. PMID 11286501.
  5. ^ a b Chen, Chih-Ping (1 June 2012). "Prenatal findings and the genetic diagnosis of fetal overgrowth disorders: Simpson-Golabi-Behmel syndrome, Sotos syndrome, and Beckwith-Wiedemann syndrome". Taiwanese Journal of Obstetrics and Gynecology. 51 (2): 186–191. doi:10.1016/j.tjog.2012.04.004. PMID 22795092.
  6. ^ Veugelers, M.4; Cat, BD; Muyldermans, SY; Reekmans, G; Delande, N; Frints, S; Legius, E; Fryns, JP; Schrander-Stumpel, C (22 May 2000). "Mutational analysis of the GPC3/GPC4 glypican gene cluster on Xq26 in patients with Simpson-Golabi-Behmel syndrome: identification of loss-of-function mutations in the GPC3 gene". Human Molecular Genetics. 9 (9): 1321–1328. doi:10.1093/hmg/9.9.1321. PMID 10814714.
  7. ^ a b Vora, Neeta; Bianchi, Diana W. (1 October 2009). "Genetic considerations in the prenatal diagnosis of overgrowth syndromes". Prenatal Diagnosis. 29 (10): 923–929. doi:10.1002/pd.2319. PMC 4426974. PMID 19609940.
  8. ^ DeBaun, Michael R.; Ess, Jennifer; Saunders, Scott (1 April 2001). "Simpson Golabi Behmel Syndrome: Progress toward Understanding the Molecular Basis for Overgrowth, Malformation, and Cancer Predisposition". Molecular Genetics and Metabolism. 72 (4): 279–286. doi:10.1006/mgme.2001.3150. PMID 11286501.
  9. ^ Golabi, Mahin (1993). "Simpson-Golabi-Behmel Syndrome Type 1". U.S. National Library of Medicine. PMID 20301398.

Vanjaki linkovi uredi

Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Simpson–Golabi–Behmelov_sindrom&oldid=3496160"