Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine
Ovaj članak nije preveden ili je djelimično preveden. |
Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine (Aplikacije br. 27996/06 i 34836/06 Evropskog suda za ljudska prava)[1] je naziv sudskog predmeta koji je vođen od 2006-09. pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu, po tužbi Derve Sejdića i Jakoba Fincija, protiv Bosne i Hercegovine, a koji su kao pripadnici nacionalnih manjina bili onemogućeni da budu birani u Predsjedništvo Bosne i Hercegovine i Dom naroda Bosne i Hercegovine.
Činjenice uredi
Dervo Sejdić i Jakob Finci, državljani Bosne i Hercegovine, 3. jula, odnosno 18. augusta 2006, u skladu s članom 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, podnijeli su predstavke zbog nemogućnosti da se kao Rom, odnosno Jevrej, kandiduju za članove Doma naroda Parlamentarne skupštine i Predsjedništva Bosne i Hercegovine.[1] Tužba je podnijeta na osnovu odredaba člana IV i V Ustava Bosne i Hercegovine, koji predviđaju da se u ove državne organe mogu kandidovati samo pripadnici hrvatskog, bošnjačkog ili srpskog naroda,[2] što je tužitelju Jakobu Finciju i pismeno potvrđeno 3. januara 2007.[1]
Ustav Bosne i Hercegovine predstavlja Aneks IV Dejtonskog mirovnog sporazuma potpisanog 1995. u cilju prestanka ratnih djelovanja na prostoru Bosne i Hercegovine i uspostavljanje mira i stabilnosti u toj regiji. Njime je uspostavljena tropartijska struktura vlasti, zasnovana na ravnoteži snaga između Hrvata, Bošnjaka i Srba, koji su Ustavom proglašeni konstitutivnim narodima i time im je dato isključivo pravo kandidature za Dom naroda Parlamentarne skupštine i Predsjedništvo Bosne i Hercegovine.
U članu II Ustava Bosne i Hercegovine, u kojem se garantuju ljudska prava i slobode, navodi se direktna primjenljivost Evropske konvencije o ljudskim pravima (EKoLjP) i prioritet Konvencije i njenih protokola nad svim ostalim zakonima.[2]
Bosna i Hercegovina je 2002., postavši članica Vijeća Evrope, preuzela obavezu da izmijeni izborno zakonodavstvo koje diskriminira pripadnike nacionalnih manjina u Bosni i Hercegovini time što im se uskraćuje pravo da budu birani u određene državne organe. Bosna i Hercegovina je ovu reformu trebala da sprovede uz pomoć Venecijanske komisije, koja je u svom izvještaju iz 2005. izrazila potrebu za izmjenom ustavnih odredbi Bosne i Hercegovine u cilju usklađivanja s Evropskim konvencijama o ljudskim pravima i iznijela konkretne prijedloge za ovu reformu.
Bosna i Hercegovina je na usklađivanje spornih odredbi sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima, bila obavezana i Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju sa EU, potpisanom 2008. godine, kojim je predviđen rok od jedne do dvije godine za ove izmjene.
Žalitelji su se pred Evropskim sudom za ljudska prava pozvali na kršenje čl. 14 Evropske konvencije o ljudskim pravima u vezi sa čl. 3 Protokola br. 1, čl. 3 Protokola br. 1 zasebno i čl. 1 Protokola br. 12, koji govori o općoj zabrani diskriminacije.
Proces uredi
Evropski sud za ljudska prava zasjedao je u Velikom vijeću u sastavu: Jean-Paul Costa kao predsjednik, Christos Rozakis, Nicolas Bratza, Peer Lorenzen, Françoise Tulkens, Joseph Casadevall, Giovanni Bonello, Lech Garlicki, Khanlar Hajiyev, Ljiljana Mijović, Egbert Myjer, David Thór Björgvinsson, George Nicolaou, Luis López Guerra, Ledi Bianku, Ann Power, Mihai Poalelungi kao sudije i Vincent Berger kao pravni savjetnik. Dana 3. juna 2009. održano je javno ročište u zgradi Suda za ljudska prava u Strasbourgu. Pred Sudom su se pojavila tri predstavnika Vlade Bosne i Hercegovine, te tri predstavnika tužilaca, kao i Jakob Finci.[1]
Presuda uredi
Sud je 22. decembra 2009. u zgradi Evropskog suda u Strasbourgu, donio presudu u kojoj su u 10 tačaka donesene odluke o ujedinjenju tužbi, i definirao tužbu kao ispravnu, donosi presudu, te rješava dodjeljivanje tražene naknade tužiteljima.[1] Prema mišljenju Suda ne postoji razumno i objektivno opravdanje za održavanje na snazi postojećih odredbi, kojima se čini diskriminacija, te je sud zaključio sa 14 glasova za i 3 protiv, da je time prekršen čl. 14 zajedno sa čl. 3 Protokola 1 koji garantuje pravo na slobodne izbore.
Sud nije našao potrebu da razmatra zasebnu povredu čl.3 Protokola 1.
Sud je našao primjenu čl. 3 Protokola 1 koji se odnosi na pravo na slobodne izbore prilikom biranja zakonodavnih tijela. Zaključeno je da karakter zakonodavnog tijela treba tumačiti u širem kontekstu i u skladu sa ustavnim uređenjem svake države. Iako se članovi Doma naroda ne biraju direktnim putem, presudna je zakonodavna uloga koju ovaj dom obavlja zajedno sa Predstavničkim domom, stoga je ovaj član primjenljiv na Dom naroda Parlamentarne skupštine.
Sud je ponovio da se dikriminacija čini u onim slučajevima gdje se pravi razlika među ljudima "bez razumnog i objektivnog opravdanja", odnosno, kad u konkretnim slučajevima ne postoji "legitiman cilj", niti "odnos srazmjernosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići". Sud je ponovno naglasio da je razlikovanje po osnovu nečijeg etničkog porijekla posebno težak oblik rasne diskriminacije koja zahtijeva naročitu pažnju i angažovanje državnih organa u njenom spriječavanju. Sud se pozvao na presudu D. H. i ostali protiv Češke Republike (predst. br. 57325/00, 13 novembar 2007), gdje je konstatovao da se prilikom ograničavanja nečijih prava po ovom osnovu, pojam "razumnog i objektivnog opravdanja" mora tumačiti u najužem mogućem smislu.
Sud je uzeo u obzir posebne društvene i političke okolnosti u kojima je donesen Ustav Bosne i Hercegovine, kao dio Dejtonskog mirovnog sporazuma. Uzeti su u obzir i ciljevi koji su se tim Ustavom željeli postići kao što su prekid sukoba na teritoriji Bosne i Hercegovine, uspostavljanje principa ravnoteže u konstituisanju državnih organa, a time i zaštita vitalnih interesa tri "konstitutivna naroda“. Međutim, Sud uzima u obzir i skorije pozitivne događaje u Bosni i Hercegovini, kao što su članstvo u Vijeću Evrope 2002, partnerstvo u NATO-u od 2006, potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju s Evropskom unijom 2008, izbor Bosne i Hercegovine za člana Vijeća sigurnosti UN-a i usvajanje određenih izmjena Ustava Bosne i Hercegovine od Parlamentarne skupštine, koji svjedoče o uspostavljanju političke stabilnosti u toj regiji, kao i činjenicu da je Bosna i Hercegovina, obavezana od međunarodne zajednice da izmijeni diskriminatorne odredbe. Sud je obratio posebnu pažnju na preporuke Venecijanske komisije kojima se nude konkretne mjere za izmjenu postojećih ustavnih odredbi i izbornog zakonodavstava, koje ne bi narušile uspostavljenu ravnotežu vlasti između "konstitutivnih naroda“, ali bi omogućile pripadnicima nacionalnih manjina učešće u javnom životu.
Povreda člana 1 Protokola 12 uredi
Ovaj član ima šire polje primjene u odnosu na čl. 14 i podrazumijeva zabranu diskriminacije u odnosu na bilo koje pravo koje je garantovano unutrašnjim pravnim normama. Samim tim obuhvata i pasivno biračko pravo za članove Predsjedništva, s obzirom na to da taj državni organ kao nezakonodavno tijelo ne može biti obuhvaćen domenom čl. 3 Protokola br. 1.
Pored razlike u polju primene između člana 14 i člana 1 Protokola br. 12, Sud konstatuje da je značenje ova dva člana istovjetno i podrazumijeva zabranu razlike u postupanju "bez razumnog i objektivnog opravdanja". Sud zaključuje sa 16 glasova za i 1 protiv da je nemogućnost kandidovanja u Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, za one koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici jednog od "konstitutivnih naroda“, jednako diskriminatorno kao i nemogućnost kandidovanja za Dom naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine.
Moguće posljedice presude uredi
Sud je u ovoj presudi prvi put ustanovio kršenje čl. 1 Protokola br. 12. S obzirom da ovaj slučaj postavlja princip za svaku buduću primjenu ovog člana, moglo se očekivati da će mu biti posvećeno više pažnje. Ipak, Sud je samo ponovio stav u pogledu tumačenja i primjene člana 14. Ostalo je otvoreno i pitanje da li se autonomna priroda člana 14, koja podrazumijeva mogućnost kršenja ovog člana i usljed nepostojanja povrede osnovne odredbe Evropske konvencije za ljudska prava, može istovjetno primijeniti i na član 1 Protokola br. 12. To bi u odnosu na ovaj član podrazumijevalo zabranu različitog tretiranja u pogledu uživanja svih prava predviđenih domaćim pravnim poretkom, čak i u onim slučajevima kada sama norma kojom se garantuje konkretno pravo nije povrijeđena.
Reference uredi
- ^ a b c d e Tekst presude u slučaju Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine[mrtav link]
- ^ a b "Ustav Bosne i Hercegovine". Arhivirano s originala, 15. 5. 2013. Pristupljeno 10. 10. 2014.