Proslava 1. marta

Proslava 1. marta je tradicija koja se prenosi od davnina za proslavu početka proljeća, na području država: Sjeverna Makedonija, Bugarska, Rumunija i Moldavija. Inicijativom iz navedenih zemalja proglašeni su za UNESCO-ovu nematerijalnu kulturnu baštinu.

Proslava 1. marta
Martenice
Nematerijalna kulturna baština
Regija	Evropa
Država	Bugarska Moldavija Rumunija Sjeverna Makedonija
Predlagač	Etnografski i folklorni institut rumunske Akademije, Ministarstvo kulture Moldavije, Bugarska nacionalna televizija
Svjetska baština
Lista upisa	Reprezentativna lista nematerijalne kulturne baštine čovječanstva
UNESCO oznaka	01287
Datum upisa	2017.
Lokacija upisa	UNESCO

Osnovna tradicija se sastoji u izradi martenice, prinošenju i nošenju crvenog i bijelog konca, koji se potom odvezuje kada se vidi prvi cvijet, lasta ili roda. Osim osnovne tradicije, postoje i druge lokalni običaji, kao što su običaji pročišćavanja u Moldaviji.

Martenica (bugarski: mартеница; makedonski: мартинка; rumunski: mărțișor; grčki: μάρτης) je rukotvorina izrađena od crvenih i bijelih vunenih niti te sadrži poruke dobrih i pozitivnih osjećaja i očekivanja. U nekim se područjima Bugarske koristi samo crveni konac, u nekima ima više boja, ali uvijek dominira crvena; ponegdje se koncu dodavala zlatna ili srebrna kovanica. Samome izgledu martenice, ljepoti izrade, bogatstvu oblika, u narodnome se stvaralaštvu kasnije pridavao veći značaj, pa su se počele izrađivati od vune, svilenog ili pamučnog konca i bile su različitih oblika: u obliku kovanica, zviždaljki itd., a to je posebno vidljivo današnjih dana.

Smatra se da izrađevine iz tradicije pružaju simboličku zaštitu od opasnosti kao što je hirovito vrijeme, a običaj osigurava siguran prijelaz iz zime u proljeće za pojedince, grupe i zajednice. Sudjeluju svi članovi dotičnih zajednica, bez obzira na njihovu dob, a običaj doprinosi društvenoj koheziji, međugeneracijskoj razmjeni i interakciji s prirodom, potičući raznolikost i kreativnost. Neformalno obrazovanje najčešći je način prijenosa: u ruralnim područjima mlade djevojke uče izraditi konac od strane starijih žena, dok u urbanim područjima uči se od učitelja, zanatlija i radionica, u organizaciji etnografskih muzeja.

Dotične zajednice aktivno su uključene u napore za inventarizaciju, istraživanje, dokumentiranje i afirmaciju manifestacija elementa, a postoje i brojni kulturni projekti usmjereni na očuvanje tradicije.