Plinije Stariji

Gaj Plinije Sekund, poznatiji kao Plinije Stariji (latinski Gaius Plinius Secundus Maior; 23 – 79.), antički pisac i ugledan naučnik koji je napisao djelo Naturalis Historia.

Plinije Stariji

Plinije Stariji je bio sin rimskog konjanika po kćerki senatora Gaja Cecilija iz Novog Coma. Plinije se rodio u Comu, a ne (kao što se nekad pretpostavlja) u Veroni. On je jedini, rodom iz Galije Transpadane, koji zove Katula iz Verone svojim zemljakom, a ne sugrađaninom (Praef. § I).

Hronologija

Prije 35. (N. H. xxxvii. 81) Plinija je otac odveo u Rim gdje se školovao pod nadzorom očevog prijatelja, pjesnika i vojnog zapovjednika P. Pomponija Sekunda koji mu je usadio doživotnu ljubav za učenjem. Dva vijeka nakon smrti braće Grakho, Plinije je vidio neke od njihovih vlastitih rukopisa u knjižnici svoga učitelja (xiii. 83), te je nakon toga napisao učiteljevu biografiju.

Plinije spominje gramatičare i govornike, od kojih su Remije Palemon i Arelije Fusk (xiv. 4; xxxiii. 152) mogli biti njegovi učitelji. U Rimu je studirao botaniku u topiariju (vrtu) vremešnog Antonija Kastora (xxv. 9), te je u tlu vidio osobito stara stabla lotusa koja su nekada pripadala Krasu (xvii. 5). Također je vidio i ogromnu građevinu koju je podigao Kaligula (xxxvi. III) i vjerovatno je svjedočio Klaudijevoj pobjedi nad Britanijom 44. (iii. 119). Pod uticajem Seneke mlađeg postao je strastven student filozofije i retorike, pa se počeo uvježbavati za odvjetnika.

Vojnu službu je služio pod Korbulom u Donjoj Njemačkoj 47., učestvujući u rimskom osvajanju germanskih plemena i gradnji kanala između rijeka Rajne i Maas (xvi. 2 and 5). Kao mladi zapovjednik konjice (praefectus atae) napisao je u svojoj zimskoj nastambi djelo o upotrebi koplja na konju (de jaculatione equestri) u kojima uzima u obzir osobine dobrog konja (viii, 162).

U Galiji i Španiji je naučio značenja mnogih keltskih riječi (xxx. 40). Zabilježio je mjesta povezana s rimskom invazijom Germanije, a usred scena Druzovih pobjeda sanjao je san u kojem mu je pobjednik zapovijedio da prenese njegove poduhvate potomcima (Plin. Epp. iii. 5, 4). San je potaknuo Plinija da smjesta prikaže historiju svih ratova između Rimljana i Germana.

Plinije je vjerovatno pratio očevog prijatelja Pomponija na vojnom pohodu (50. n. e.), te je posjetio Germaniju po treći put (5~) kao drug budućeg cara, Tita Flavija (Praef. § 3). Za vrijeme Nerona je uglavnom živio u Rimu kada i spominje kartu Armenije i kraja uz Kaspijsko jezero, koju je u Rim poslao Korbulov stožer 58. godine (vi, 40). Nakon požara 64. godine vidio je zgradu Neronove "zlatne kuće" (xxxvi, 111).

U međuvremenu je dovršavao dvadeset knjiga svoje historije germanskih ratova. To je jedini pouzdani izvor osobito navođen u prvih šest knjiga Tacitovih Anala (1, 69), a vjerovatno i jedan od najvažnijih izvora o Germaniji. Nju su zamijenili Tacitovi zapisi, dok je Simah u ranom 5. vijeku imao malenu nadu u traženju njenog prepisa (Epp. xiv, 8).

Plinije je također posvetio mnogo vremena pisanju prilično sigurnih tema iz gramatike i retorike. Detaljnom djelu o retorici, naslovljenom Studiosus, prethodilo je osam knjiga, Dubii sermonis, napisanih 67. godine.

Pod svojim prijateljem Vespazijanom, Plinije se vratio u državnu službu služivši kao prokurat u Galiji Narbonensis (70.) i Hispaniji Tarraconensis (73.), a također je posjetio i Provinciju Belgica (74.). Tokom svoga boravka u Španiji upoznao se s poljoprivredom i rudnicima u zemlji, a osim toga pojetio je i Afriku (vii. 37). Na svomu povratku u Italiju prihvatio je službu pod Vespasijanom. Njega je običavao posjećivati prije svitanja radi uputa prije nastavljanja svojih službenih dužnosti, a nakon kojih je ostatak svoga vremena posvetio učenju (Pun. Epp. iii. 5, 9).

Dovršio je u trideset i jednoj knjizi Historija svoga vremena, vjerovatno obuhvaćajući razdoblje od Neronove do Vespasijanove vladavine. Plinije ju je razborito sačuvao za objavljivanje nakon svoje smrti (N. H., Praef. 20). Nju navodi Tacit (Ann. xiii. 20, xv. 53; Hist. iii. 29), a jedna je od izvora kojeg su se držali Svetonije i Plutarh.

Plinije je praktički završio i svoje veliko djelo, Naturalis Historia, enciklopediju u kojoj je Plinije sakupio većinu znanja svojega vremena. Djelo je planirano pod Neronovom vladavinom, a materijali skupljeni u tu svrhu ispunili su nešto manje od 160 tomova. Za nju je Larcije Licinije, pretorijanski legat Hispanije Tarraconensis, bezuspješno nudio za otkup cijenu jednaku ili veću od €4,700 (procijenjena vrijednost 1911.) ili €300,000 (procijenjena vrijednost 2002.). Svoje djelo posvetio je Titu Flaviju 77. godine.

Vezuv

Ubrzo nakon toga Vespasijan ga je imenovao prefektom rimske mornarice u Misenumu. U Misenumu je bio stacioniran u vrijeme velike erupcije Vezuva (24. augusta 79.) koja je uništila Pompeje i Herkulanum. Želja za direktnim posmatranjem pojave, a ujedno i za spašavanjem nekih svojih prijatelja iz pogibeljnog položaja na obali Napuljskog zaljeva, vodila je pokretanju njegovih galija i prelaženju zaljeva do Stabija (Castellammare di Stabia). Iako je vjerovao da će Stabije biti na sigurnoj udaljenosti od erupcije, nije uzeo u obzir mogućnost da vulkan ispusti otrovne plinove. Posljedica toga bila je da se Plinije ugušio zbog nedostatka kisika.

Plinije je još uvijek poznat u vulkanologiji u kojoj se termin plinijski (ili plinijev) odnosi na vrlo silovitu erupciju vulkana koji je dugo vremena bio uspavan. Termin ultraplinijski je namijenjen najsilovitijim plinijskim erupcijama kao što je uništenje Krakatoa 1883.

Priča o njegovim zadnjim satima je izrečena u zanimljivom pismu adresiranom nakon dvadeset sedam godina na Tacita, a od Plinija Mlađega koji je bio nećak Plinija Starijeg i njegov nasljednik (Epp. vi. 16). Plinije Mlađi također šalje drugom dopisniku izvještaj o rukopisima svog ujaka i navikama njegovog života (iii. 5):

"Započeo je s radom vrlo rano prije zore. … Nije pročitao ništa bez da je napravio izvatke; običavao je čak govoriti da ne postoji knjiga koja je toliko loša da ne sadrži nešto vrijedno. Za boravka na selu jedino vrijeme koje je bilo oslobođeno od učenja bilo je zapravo kada se kupao. Dok je putovao, kao da je bio oslobođen od svih drugih briga, posvetio se učenju u osami. Ukratko, smatrao je svo vrijeme u kojem se nije bavio učenjem uzaludno potrošenim."

Njegovi jedini rukopisi koji su sačuvani do današnjih vremena je Naturalis historia. Kroz sljedeće vijekove veliki broj naučnika ju je koristilo za izvor svoga rada.

Filozofija

Plinije je bio sljedbenik stoika kao i mnogi osobiti velikani za vrijeme ranog carstva. On je bio upoznat s njihovim najvećim predstavnikom, Trazejom Petusom, a također je bio i pod Senekinim uticajem. Stoici su bili odani proučavanju prirode, ali njihovo je moralno učenje bilo suglasno s onime koji je u svom literarnom radu bio nesebično nestrpljiv u potpomaganju i podučavanju svojih savremenika (Praef. 16, xxviii. 2, xxix. I).

Plinije je bio i pod uticajem Epikurejaca, Akademije i oživljenih pitagorejskih škola. Njegov pogled prema prirodi i Bogu bili su u biti stiočki. Plinije izjavljuje da je jedina slabost čovječanstva bila da je utjelovila Božije biće u mnogim ljudskim oblicima koja su posjedovala ljudske mane i nedostatke (ii. 148). Bog je uistinu bio jedan; bio je duša vječnog svijeta, pokazujući svoje dobročinstvo na zemlji, kao i na suncu i na zvijezdama (ii. 12 seq., 154 seq.). Postojanje božanske Providnosti je bilo nesigurno (ii. 19), ali vjera u njeno postojanje i u kaznu zbog grijeha je bilo korisno (ii. 26). Nagrada kreposti sastojala se u uzdizanju prema božijoj naravi onih koji su sličili Bogu u činjenju dobrog prema čovjeku (ii. 18, Deus est mortali juvare mortalem, et haec ad aeternam gloriam via). Ispitivanje budućnost smatrano je krivim kao i nasilno djelovanje prema prirodi služeći se magičnim vještinama (ii. 114, xxx. 3) Ipak se nije poricalo značenje čuda i predosjećaja (ii. 92, 199, 232).

Plinijev pogled na život je sumoran. On smatra da je čovječanstvo zabrazdilo u propast i bijedu (ii. 24, vii. 130). Prema luksuzu i moralne pokvarenosti je popustljiv u deklamacijama, koje su toliko česte (kao i Senekine) da na kraju izgube privlačnost ili se čak zgade čitaocu. Njegovi retorički izrazi protiv praktično korisnih otkrića (kao što je umijeće navigacije) također oskudijevaju dobrim smislom i dobrim ukusom (xix. 6).

S ponosnim rimskim nacionalnim duhom on sjedinjuje divljenje vrlinama po kojima je republika postigla svoju veličinu (xvi. 14, xxvii. 3, xxxvii. 201). On ne skriva historijske činjenice nepovoljne Rimu (xxxiv. 139), a dok slavi ugledne članove slavnih rimskih rodova, slobodan je od Livijeve prekomjerne pristranosti prema aristokratiji. Plinije smatra da su poljoprivredni slojevi i stari zemljoposjednici iz konjaničkih redova (Cincinat, Kurije Dentat, Seranije i Katon Stariji) stupovi države. On ogorčeno žali zbog propadanja poljoprivede u Italiji (xviii. 21 and 35, latifundia perdidere Italiam). U skladu s time, za najraniju historiju Rima on daje prednost onima koji slijede pisce iz predaugustovog razdoblja, ali ipak gleda na carsku moć kao nužnu (važno, prijeko potrebnu) u vlasti carstva, te pozdravlja salutaris exortus Vespasiani (xxxiii. 51).

Književnost

Na završetku svojih književnih radova, kao jedini Rimljanin koji je ikada uzeo za temu cijelo područje prirode, moli se za blagoslov sveopće majke na svojem završenom djelu.

U književnosti pridaje najviše mjesto Homeru i Ciceronu (xvii. 37 seq.); a sljedeće do njih Vergiliju. Na njega su utjecala djela numidskog kralja Jube II kojega naziva "moj učitelj".

Strastveno se zanima za prirodu i prirodne znanosti učeći ih na način koji je bio nov u Rimu. Ipak slabo poštovanje nauke te vrste ne odvraća ga od nastojanja (pokušaj, težnja) da bude na služenju svojim zemljacima (xxii. 15).

Nacrt njegova velikog rada je ogroman i opsežan, ne toliko kraći od enciklopedije nauke i umjetnosti da je povezan s prirodom ili ocrtava njegove materijale iz nje. S pogledom na Plinijev rad, on je izučavao izvorne uglednike po svakom predmetu, te je bio marljiv u rađenju izvadaka iz njihovih stranica. Njegovi indices auctorum su u nekim slučajevima uglednici kojima se on zapravo obraćao (iako u tom poštivanju nisu zamorni). U drugim slučajevima oni predstavljaju najveće pisce u predmetu čija su imena posuđena iz druge ruke od njegovih najbližih uglednika. On otvoreno priznaje svoje obveze prema svim svojim prethodnicima u izreci da zaslužuje biti poslovičan (Praef. 21, plenum ingenni pudoris fateri per quos profeceris). Plinije nije imao ni temperament za novo jedinstveno istraživanje, niti slobodno vrijeme potrebno u tu svrhu.

Očigledno je da onaj koji je potrošio svo svoje vrijeme na čitanje, pisanje i na vađenje izvadaka od svojih prethodnika nije ništa ostavio za zrelo i neovisno mišljenje ili za strpljivo eksperimentalno promatranje prirodnih pojava. Ipak se ne smije zaboraviti da je bila njegova naučna znatiželja ona prema pojavi erupcije Vezuva koja je dovela njegov život neumornog učenja preranom kraju, te ikakvo kritiziranje njegovih grešaka u propustu je ublaženo iskrenošću u priznavanju u njegovom predgovoru: nec dubitamus multa esse quae et nos praeterierint; homines enim sumus et occupati officiis.

Plinijev stil odaje štetan Senekin uticaj. On cilja manje na jasnoću i živopisnost koliko na epigramatsku misao. Njegov stil ne obiluje samo u kontrastima nego i u pitanjima i usklicima, tropima i metaforama, te ostalim osobitostima srebrenog doba. Ritmični i umjetnički oblik rečenica je žrtvovan za strast naglašavanja pojedinih riječi koja oduševljuje u odgađanju misli do kraja razdoblja. Struktura rečenice je također sklona da bude slobodna i razvučena. Prekomjerno se koristi apsolutni ablativ, a izrazi s ablativom su često dodani na način nejasnih "apozicija" za izražavanje autorovog vlastitog mišljenja na najbližu prethodnu tvrdnju, npr. xxxv. 8o, dixit (Apelles) ... uno se praestare, quod manum de tabula sciret tollere, memorabili praecepto nocere saepe nimiam diligentiam.

Oko sredine 3. vijeka Solinije je napravio izvadak iz geografskih dijelova Plinijevog rada; a u ranom 4. vijeku medicinski odlomci su skupljeni u Medicina Plinii. U ranom 8. vijeku saznajemo da Beda posjeduje izvrstan rukopis cijeloga djela. U 9. vijeku Alkuin šalje Karlu Velikom prijepis ranijih knjiga (Epp. 103, Jaffé), dok Dikuil sakuplja izvatke iz Plinijevih stranica za svoje vlastito djelo Mensura orbis terrae (o. 825).

Plinijev rad je visoko poštovan u srednjem vijeku. Broj postojećih rukopisa danas iznosi oko 200, međutim najbolji od mnogih antičkih rukopisa je onaj u Bambergu koji sadrži samo knjige xxxii-xxxvii. Robert of Cricklade, prior samostana St Frideswide u Oxfordu, posvetio je Henriku II Defloratio koji se sastoji od devet knjiga odabira uzetog iz jednog od rukopisa tog sloja, koja je bila donedavno prepoznata kao ona koja nas je opskrbljivala ponekad jedinim dokazom vjernoga teksta. Među kasnijim rukopisima codex Vesontinus koji se nalazio nekada u Besançonu (11. vijek), a danas je podijeljen u tri dijela od kojih je jedan u Rimu, drugi u Parizu, a treći u Leidenu gdje se nalazi i prpis cijelog rukopisa.

Posebno zanimanje pridodaje se njegovoj vrijednosti manufakturnog papirusa (xiii. 68-38), te različitim vrstama grimizne boje (ix. 130), dok je njegov opis obilježja slavuja savršen primjer njegovog povremeno umjesnog izraza (xxix. 81 seq.).

Savremena istraživanja

Većina savremenih istraživanja o Pliniju se usredotočilo na ispitivanje njegovih uglednika, posebno onih koje je slijedio u svojim poglavljima o historiji umjetnosti, koji je ujedno jedini sačuvani antički prikaz tog predmeta.

Kremen ispisan slovima C. PLIN. je napravio Cades (v. 211) od originala iz Vannutellijeve zbirke. Predstavlja antičkog Rimljanina sa skoro potpuno ćelavim čelom i dvostrukom bradom. Skoro je sigurno da je to portret, ne Plinija Starijeg, već Pompeja Velikog. Sjedeći kipovi obojice Plinija, odjevenih u odijelo naučnika iz 1500. godine, mogu se vidjeti u nišama na objema stranama glavnog ulaza u katedralu u Comu.

Anegdote Plinija Starijeg o grčkim umjetnicima pomogle su Vasariju s različitim temama na fresakama koje još uvijek ukrašavaju unutrašnjost njegovog bivšeg doma u Arezzu.