PT-76

PT-76
PT-76
Svojstva
Posada	3
Dužina	7.62 m
Širina	3.17 m
Visina	2.25 m
Težina	14.6 tona
Oklop i naoružanje
Oklop	14 mm
Osnovno naoružanje	top 76,2 mm
Sekundarno naoružanje	mitraljez 7.62 mm PKMT
Pokretljivost
Pogon	Šestocilindrični V-6B dizel ; 240 KS
Brzina na cesti	44 km/h
Snaga/težina	16.4 ks/tona
Domet	370 km

PT-76 (rus. plavayushchiy tank - amfibijski tenk) sovjetski je lahki amfibijski tenk razvijen neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Tokom proizvodnje koja je trajala od 1950. do kasnih 1960-ih napravljeno je oko 12.000 primjeraka.^[1]

Glavna namjena mu je izviđanje, forsiranje vodenih prepreka i vatrena podrška pješadiji tokom amfibijskih napada.^[2] Uprkos svojoj starosti te slaboj oklopljenosti za moderne uvjete ratovanja, a i danas se nalazi u sastavu mnogih oružanih snaga.

Razvoj uredi

Dva poljska PT-76 tokom plovidbe.

Već 1947. u Gorkom u zavodima Krasnoe Sormovo započet je razvoj novog amfibijskog tenka označenog kao R39. Prototip ovog vozila bio je naoružan topom od 76,2 mm i pokretan motorom od 300 KS. Na njemu su primijenjena neka tehnička rješenja preuzeta još sa predratnih sovjetskih amfibijskih tenkova, kao naprimjer, plovljenje pomoću dva propelera. Prototip je testiran 1948/49, pri čemu je ustanovljena loša plovnost, tenk je pri ispitivanju često tonuo u rijeku Volgu. Projekat je ubrzo otkazan, a zadatak projektovanja amfibijskog (plivajućeg) tenka povjeren je konstruktorskom birou u Čeljabinsku, pod vođstvom inženjera Josifa Kotina. Projekt tenka iz ovog biroa označen je kao "Objekat 740", a plivajući transporter, koji je uporedo razvijan "Objekat 750". Od samog početka primijenjen je drugačiji pristup, pa je umjesto uobičajenih propelera integrisan vodeno-mlazni propulzioni sistem, koji je predstavljao veoma uspjelo i efikasno rešenje. Ostale tražene karakteristike vozila bile su: težina do 14 t, tročlana posada, top 76,2 mm i oklopna zaštita dovoljno efikasna od kalibra 12,7 mm i gelera granata.

U proljeće 1950. dva prototipa budućeg PT-76 bila su dovršena i upućena u okolinu Polotska u Bjelorusiji na ispitivanje. Komisija je ustanovila da oba prototipa nadmašuju pojedine tražene karakteristike, ali su predložili bolju oklopnu zaštitu. Tokom ljeta 1951. u okolini Kijeva ispitana su dva dodatno oklopljena prototipa, a iste godine u okolini Sevastopolja i mornarica je uspješno ispitala 5 tenkova PT-76, za koje je utvrđeno da su jako pogodni za sadejstvo sa mornaričkom pješadijom i desantnim brodovima. Konačno 6. augusta 1952. PT-76 (PT- плавающий танк) je državnom odlukom usvojen u naoružanje. Za serijsku proizvodnju novog tenka određen je čuveni Staljingradski traktorski zavod (SZT, kasnije Volgogradski). Tokom serijske proizvodnje, koja je trajala u periodu od 1952. do 1969, PT-76 je unaprijeđivan (zvanična oznaka nije mijenjana), da bi se tek 1962. došlo do standardnog modela PT-76B, što je bila najbrojnija verzija.^[3]

Opis uredi

PT-76, pogled straga

Plivajući tenk PT-76B ima tročlanu posadu. Vozač je naprijed u središnjem dijelu. U kupoli su lijevo od topa komandir, a poslužilac topa desno. Poklopac ulazno - izlaznog otvora je jednodjelan, koncept kakav je korišten još kod ranjih verzija tenka T-34, ali je shodno ratnim iskustvima napušten. Na poljskim tenkovima je ovo promijenjeno i ugrađeni su zasebni poklopci za komandira i poslužioca. Ispod sjedišta komandira, na podu je izlaz, koji se koristi u slučaju prinudnog napuštanja tenka. Na prednjem dijelu oklopnog tijela je preklopni valobran koji sprječava zapljuskivanje periskopa vozača. Osnovno oružje tenka je, u dvije ravni stabilisani, top D-56TS. Iz topa se moglo dejstvovati i tokom plovljenja. Sekundarno naoružanje je spregnuti mitraljez SGMT, ili u nekim serijama PKT, oba u kalibru 7,62 mm. Komandir tenka je bio i nišandžija na topu. Na raspolaganju mu je nišanska sprava TŠK-2-66. Osmatranje iz tenka je bilo moguće kroz periskope TNP ili Mk.4 za vozača. Oklopno tijelo je profilisano tako da pruža što manji otpor tokom plovljenja. Usljed male zapremine unutrašnjih rezervoara korišteni su dodatni vanjski. Iznad motornog odjeljenja bili su držači za dva dodatna rezervoara. Na starijim serijama korišteni su cilindrični, a na kasnijim "pljosnatog" oblika, sličnim kao kod tenkova T-55. Ukupna količina goriva omogućavala je do 70 km plovljenja, pri brzini od 10 km/h. Tenk je pokretan šestocilindričnim dizel motorom. Transmisija je porijeklom sa T-34, sa 5 brzina naprijed i jednom za vožnju unazad. Transmisija je pokretala i posebne pumpe vodeno-propulzionog sistema uz pomoću kojeg je vozilo plovilo.

Upotreba uredi

Uništeni PT-76 u Vijetnamu.

PT-76 je uzeo učešća u mnogim lokalnim sukobima vođenim u drugoj polovini 20. vijeka. Efikasno je korišten u sastavu armije Sjevernog Vijetnama za kretanje po raskvašenom terenu gdje je upotreba teže tehnike bila otežana. U kombinaciji sa oklopnim transporterima BTR-50 korišten je za forsiranje velikih rijeka, što je omogućavalo iznenadne napade na protivnika ali u prilikama kada se sukobljavao sa američkim ili južnovijetnamskim tenkovima usljed slabijeg oklopa i topa, redovno je trpio velike gubitke. U sastavu indijske armije uspješno je upotrijebljen u ratu protiv Pakistana (1965. i 1971), kada je veća oklopna jedinica s ovim tenkovima nakon prelaska rijeke prodrla u pozadinu i uništila komandno mjesto Pakistanaca. Korišten je tokom izraelsko-arapskih ratova, ali i u mnogobrojnim manjim sukobima u Africi. U sastavu jedinica unutrašnje vojske - MVD učestvovao je ratnom sukobu u Čečeniji, a u manjem obimu korišten je i u periodu rata u SFRJ.