Mehmed Mejlija Guranija
Mehmed Mejlija Guranija (Sarajevo, 1713/14 - Travnik, 1781) bio je bosanskohercegovački pjesnik, kaligraf i epigrafičar. [1] [2]
Biografija uredi
Mehmed Mejlija Guranija | |
|---|---|
| Rođenje | 1713/14. |
| Smrt | 1781. |
| Zanimanje | Pjesnik, epigrafičar, kaligraf |
Mehmed Mejlija Guranija, punim imenom Derviš Mehmed (Muhammed) Mejli el-Kurani, rođen je 1713/14. godine u Sarajevu na Alifakovcu u mahali Vekil-Harč. Pripadao je derviškom kaderijskom redu. Mejli je njegov pjesnički pseudonim, a pretpostavlja se da nadimak Kurani znači da je njegova porodica porijeklom od kurdskog plemena Gorani, čije se ime na arapskom čita Kurani. Otac mu se zvao Ismail. Obrazovanje je stekao u Sarajevu. Poznavao je sva tri orijentalna jezika: arapski, turski i perzijski, ali je uglavnom pisao na turskom jeziku.[3] Mejlija je za života bio cijenjen kao pjesnik, kaligraf i učen čovjek, što svjedoči Ljetopis Mula Mustafe Bašeskije: "Kuranija (Kurani), čiji je pjesnički pseudonim Mejli, kosati derviš u ćulahu od ugledne porodice, učen i obrazovan, odličan pjesnik, tako da mu ravnog nije bilo u čitavoj Bosni. I on je bio mještanin. Bješe neženja, bijele brade, pametan, bistra pamćenja, odgojen i učen. Bio je slikar. Konačno, iako bijaše dobar poznavalac arapske gramatike i sintakse, nije se isticao kao poznavalac arapskog jezika. Krasno je pisao pismo talik.". Pored toga Bašeskija bilježi 1780/81. godine Mejlijinu smrt, i tom prilikom zapisao je još i ove podatke: "Starac derviš Mehmed Mejlija-efendija Kuranija, pjesnik, nije se ženio, kaderija, mnogo je slavio Allaha, a družio se s ljudima iz viših krugova i snjima razgovarao". [4]
Sačuvano je 82 njegovih pjesama, od kojih su 50 kronogrami u stihu na raznim sakralnim, memorijalnim i ostalim spomenicima, pa tako i u konaku sarajevskog muselima Smail-bega Dženetića, Saburine kuće itd. Napisao je desetak gazela i drugih divanskih pjesničkih vrsta. Njegove pjesme su uglavnom kronogrami o raznim važnijim događajima u Sarajevu. Osim toga što je bio pjesnik, Mejlija je bio kaligraf, pogotovo u talik pismu. Mejlija je ovom vrstom pisma prepisao razna djela. [5] [6]
Umro je u Travniku 1781. godine i sahranjen je u groblju kod Ibrahim-dedetova turbeta u Docu. Na njegovom nišanu isklesan je natpis u četiri dvostiha na turskom jeziku, a napisan nesh pismom:
"Fatiha! Poglavica šejhova, prvak pobožnih ljudi, Gospodin Mejlija, koji je priznat u duhovnom svijetu. Njegova Tekija čak i u samom Sarajevu bijaše hram spoznaje božjeg jedinstva. Njegova duša otišla je u Adn, poput tekuće vode. On je odveo na polje zikra mnoge ljude, uz pomoć »Vehhaba« izrečen je kronogram njegove smrti ovako: Mejlina duša otišla je u blizinu (Boga). Godina 1195." (1781.) [7]
Reference uredi
- ^ Zgodić, Esad, (1998), Bošnjačko iskustvo politike: Osmansko doba, str. 217
- ^ Mujezinović, Mehmed, (1957), Epigrafika i kaligrafija pjesnika Mehmeda Mejlije, str. 131-168, Naše starine IV
- ^ Mujezinović, Mehmed, (1957), Epigrafika i kaligrafija pjesnika Mehmeda Mejlije, str. 131-132, 164, Naše starine IV
- ^ Bašeskija, Mula Mustafa, (1987), Ljetopis (1746-1804), str. 187, 207, Veselin Masleša
- ^ Mujezinović, Mehmed, (1957), Epigrafika i kaligrafija pjesnika Mehmeda Mejlije, str. 132,165, Naše starine IV
- ^ Šabanović, Hazim, (1973), Književnost muslimana BiH na orijentalnim jezicima, str. 498, Veselin Masleša
- ^ Mujezinović, Mehmed, (1957), Epigrafika i kaligrafija pjesnika Mehmeda Mejlije, str. 134-135, Naše starine IV