Ludovik Pobožni
Ludovik I Pobožni (latinski: Ludovicus Pius; francuski: Louis le Pieux; njemački: Ludwig der Fromme; 778 – 20. juni 840) bio je kralj Akvitanije (781–814), franački kralj (814–840) i car Svetog Rimskog Carstva (814–840). Bio je posljednji apsolutni vladar Franačke. Nakon nasljeđivanja prijestolja od oca Karla Velikog, Ludovik je uspješno nastavio politiku svoga oca, ali posljednje godine njegove vladavine su bile u znaku ratova protiv svojih sinova i vanjskih neprijatelja. Franačka država se našla u dubokoj krizi i nekoliko godina nakon njegove smrti došlo je do raspada carstva i formiranja nekoliko država – prethodnika moderne Njemačke, Francuske i Italije.[1][2]
| Ludovik I | |
|---|---|
 | |
| Franački kralj | |
| Vladavina | 28. januar 814 – 20. juni 840. |
| Prethodnik | Karlo I |
| Nasljednik | Karlo II |
| Krunidba | 13. septembar 814. |
| Car Svetog Rimskog Carstva | |
| Vladavina | 28. januar 814 – 20. juni 840. |
| Prethodnik | Karlo I |
| Nasljednik | Lotar I |
| Krunidba | 5. oktobar 814. |
| Kralj Akvitanije | |
| Vladavina | 781–814. |
| Prethodnik | Karlo I |
| Nasljednik | Pipin I |
| Supružnik | |
| Djeca | |
| Dinastija | Karolinzi |
| Otac | Karlo I |
| Majka | Hildegarda od Vinzgaua |
| Rođenje | 778. Cassinogilum |
| Smrt | 20. juni 840. Ingelheim |
Kralj Akvitanije uredi
Već kada je imao samo 3 godine njegov otac, Karlo Veliki, ga proglašava kraljem Akvitanije koja je u to doba franački granični teritorij prema arapskoj državi na Pirenejskom poluotoku. Prvo aktivno sudjelovanje Ludovika u tamošnjim događajima događa se nakon pada Barcelone 797. godine poslije čega on počinje vršiti vojne pripreme za povratak ovoga grada. U dvogodišnjoj ekspediciji on uspijeva povratiti Barcelonu 801. godine nakon čega se u Akvitaniju vraća mir kratkotrajno prekidan samo zahtjevima Karla Velikog za povremenim vojnim ekspedicijama u Italiju protiv Beneventa i Bizanta. Kako je bio samo treći legalni sin nikada se nije očekivalo njegovo nasljeđivanje carske krune ali nakon smrti njegove braće Pipina 810. godine i Karla sljedeće godine, Ludovik je postao prijestolonasljednik.
Car uredi
Protivno franačkim običajima pošto je bio jedini preživjeli sin Karla Velikog nije došlo do podjele države nego on u trenutku očeve smrti 28. januara 814. godine naslijeđuje cjelokupnu državu s izuzetkom Italije gdje je zavisni kralj Bernard sin Pipina italijanskog.
U času kad je naslijedio svog oca, Ludovik je imao 36 godina. Bio je obrazovaniji od Karla, ali nije imao ni njegove energije ni jasnoće pogleda, ni snage predviđanja i samostalnosti, pa je često donosio prenagljene ili proturječne odluke ili je djelovao pod uticajem snažnih ličnosti, naročito žena i svećenstva.
Čini se da su za posljednjih godina Karlova vladanja preotele maha brojne zloupotrebe vlasti što su ih vršili državni službenici. Stoga je Ludovik odmah po stupanju na prijestolje izvršio mnoge personalne promjene političkog aparata, na dvoru i u pokrajinama. Čak je i svoje sestre koje su živjele raskalašenim životom prisilio da stupe u samostan. Posebni izaslanici missi dominici koji su periodički obilazili državni teritorij i u doba Karla Velikog dobili su zadatak da ispravljaju nepravde i zloupotrebe. Za svoga kancelara Ludovik je postavio Helisahara koji je tu dužnost već obavljao u njegovom prijašnjem kraljevstvu Akvitanije.
Religioznost uredi
Svoju želju da provede moralizaciju uprave i društva u svojoj državi Ludovik je nastojao ostvariti uz pomoć Crkve. Svoga najprisnijeg savjetnika opata Benedikta Anijanskog doveo je u jedan samostan u blizini Aachena i omogućio mu da postane najuticajnija osoba u franačkoj državi. Finalni događaj koji oduvijek religioznog Ludovika gura gotovo u ludost je njegovo izdajničko pogubljenje Bernarda, kralja Italije. Od trenutka njegove smrti ovaj car osjeća duboko kajanje koje se ubrzo pretvara u fanatičnost kada mu umire žena. Tu smrt on uzima kao Božiju kaznu za počinjeni grijeh i od tada Ludovikov način vladanja zemljom dobija gotovo samostanski karakter. Brojna darivanja Crkvi obogatila su crkvene redove i svećenstvo. U isto vrijeme svećenstvu je nametnuta stroža disciplina. Ali za razliku od Karla Velikog koji je bio revni širitelj kršćanstva i zaštitnik Crkve, ali koji je koji je Crkvu pa i samoga papu držao u strogoj pokornosti, Ludovikova je vladavina zapala u ovisnost o svećenstvu.[3] Papa Paskal I dobio je od Ludovika ne samo potvrdu svih dotadašnjih prava rimske Crkve, nego i potpuno izuzeće Rima ispod jurisdikcije carske vlasti, čime je bilo onemogućeno svako sudjelovanje cara pri izboru i potvrđivanju pape.
Usprkos tim uspjesima u vlastitoj emancipaciji, papinstvo ipak nije željelo oslabiti carsku vlast jer je trebalo odanog i snažnog zaštitnika. Da se to i javno pokaže, godine 817. je na inicijativu svećenstva donesen poseban ukaz Ordinatio imperiikojim je iz Ludovikova naslova izbačen naslov "kralj Franaka i Langobarda", a zadržan samo carski naslov Imperator Augustus.
Lotar uredi
Neograničen uticaj Crkve izazvao je duboko nezadovoljstvo među pristalicama postupaka Karla Velikog koji je bio zaštitnik Crkve, ali nije kao Ludovik postao ovisan o njoj. Ta je grupa isposlovala da najstariji carev sin Lotar bude poslan u Italiju da sredi ondje stanje. Lotar je u Italiji izvršio mnoge personalne promjene i ojačao organe franačke upravne vlasti. Ali najvažnije je bilo ponovno obnavljanje carske vlasti nad Rimom. Godine 824. Lotar je objavio tzv. Constitutio Romana, po kojoj je papa doduše imao pravo imenovati ljude na položaje u svojoj državi, ali je zato morao dobiti carevo odobrenje. I sam novoizabrani papa morao je preko stalnoga careva predstavnika u Rimu prilikom nastupanja na dužnost položiti caru zakletvu vjernosti. Time je papinstvo opet palo u ovisnost o carskoj vlasti.
Lotarov uspjeh oduševio je pristalice jake carske vlasti pa su nagovorili Ludovika da još za života uzdigne Lotara na carsko dostojanstvo i učini ga svojim suvladarom 825. godine.
Ratovi uredi
Jedan od najvećih vojnih pothvata u doba Ludovikove vladavine bio je gušenje pobune kneza Posavske Hrvatske Ljudevita koju je on, 818. godine, podigao zbog nasilja Franaka. Pobuna je ugušena tek 822. godine. Gotovo istovremeno s ovim ratom narodi koji žive na granicama franačkog carstva primjećuju da to više nije država Karla Velikog nego neuporedivo oslabljena politička tvorevina. Narodi i države koje se s tom situacijom više ili manje uspješno okorištuju su kneževina Benevento, Danci, Bretonci[1] i Lužički Srbi.
Rasulo uredi
U međuvremenu u državi je sazrijevala teška kriza oko podjele teritorija i vlasti u državi među Ludovikovim sinovima kako je to bio franački običaj. Još 823. Ludoviku se iz drugog braka rodio sin Karlo. Pod pritiskom njegove majke Ludovik je 829. iz Lotareva teritorija izdvojio Alemaniju, Elzas, Reciju i dio Burgundije i namijenio ih kao baštinu Karlu. Protiv te odluke stariji su Ludovikovi sinovi 830. godine izvršili vojni udar kojim su prisilili oca da poništi odluku iz 829. Otad je stvarnu vlast imao Lotar, a Ludovik je živio gotovo kao zarobljenik, okružen redovnicima koji su imali zadatak da ga nagovore da abdicira i stupi u samostan.
Ali dotad složni Ludovikovi stariji sinovi sukobili su se zbog Lotarova prvenstva, pa su Pipin Akvitanski i Ludvig Njemački omogučili ocu da se vrati na vlast. Odmah zatim, 831. godine, Ludovik je treći put podijelio državu. Pipinov i Ludvigov dio povećani su, Karlu su ostavljena područja koja mu je otac dao 829. godine, a Lotar je dobio samo Italiju.
Ostvareni savez brzo se međutim razbio jer su si braća nastojala međusobno oteti teritorije. Omrznuvši Karla, Pipin i Ludvig prešli su na Lotarovu stranu. Uz pomoć pape Ludovik je 833. godine svrgnut te je izvršena četvrta podjela države kojom je Karlo ostao bez ičega, a Lotaru je priznat carski naslov.[1]
No vrlo loše Lotarovo postupanje prema ocu izazvalo je nezadovoljstvo Ludviga Njemačkog čija je vojska potisnula Lotara u Italiji i 835. godine vratila Ludovika na vlast. Tada je država i peti put podijeljena.
Znatno povećanje Karlovih teritorija izazvalo je sporove s Ludvigom Njemačkim što je 838. godine dovelo do šeste podjele države, a nakon smrti Pipina Akvitanskog iste godine i do sedme.
Pred svoju smrt Ludovik je došao do uvjerenja da će samo Lotar moći braniti interese njegova najdražeg sina Karla. Stoga je 839. država podijeljena između Lotara i Karla, dok je Ludvig Njemački zaobiđen. On se zato pobunio protiv oca, ali je Ludovik Pobožni usred novih nemira 20. juna 840. godine umro.
Podjela države uredi
Nakon njegove smrti izbio je građanski rat između njegovih sinova zbog nasljedstva. Rat je završen Verdunskim sporazumom 843. godine kojim je država podijeljena tako da je najmlađi Karlo II dobio današnju Francusku, Lotar kao najstariji Italiju i carsku krunu, a Ludvig ono što će postati Njemačka.[1]
| Prethodi: | Kralj Zapadne Franačke (Francuske) | Slijedi: |
| Karlo Veliki | Karlo II |
| Prethodi: | car Svetog Rimskog Carstva | Slijedi: |
| Karlo Veliki | Lotar I |
| Prethodi: | Kralj Istočne Franačke (Njemačke) | Slijedi: |
| Karlo Veliki | Ludvig Njemački |
Reference uredi
- ^ a b c d "Ludwig der Fromme". dibb.de (jezik: njemački). Pristupljeno 12. 2. 2016.
- ^ "Deutsche Biographie - Ludwig der Fromme". deutsche-biographie.de (jezik: njemački). Pristupljeno 12. 2. 2016.
- ^ Ludwig der Fromme: Aufstieg und Fall iz stern.de pristupljeno 20.6.2014 (de)
Vanjski linkovi uredi
Ludovik Pobožni na Wikimedia Commonsu
