Wikipedia

Limena katedrala

Limena katedrala (engleski: Tin Can Cathedral, ukrajinski: Бляшана Катедра) prva je nezavisna ukrajinska crkva u Sjevernoj Americi. Bila je srce serafimitske crkve. Osnovana je u Winnipegu, te nema nikakvo članstvo s bilo kojom crkvom u Evropi.

Serafim i Limena katedrala

Ukrajinski doseljenici počeli su dolaziti u Kanadu 1891. i to uglavnom iz dijelova austrougarskih pokrajina Bukovine i Galicije. Novi stanovnici Bukovine su bili pripadnici istočne pravoslavne crkve, dok su stanovnici Galicije pripadali istočnoj katoličkoj crkvi. U oba slučaja, oni su bili upoznati sa bizantijskim vjerskim obredima. Do 1903 godine, brojnost Ukrajinaca kao doseljeničkog stanovništva u zapadnu Kanadu dostiglo je tolike razmjere, da je to privuklo pažnju raznih vjerskih vođa, političara i pedagoga.

Najvažnije osobe uredi

 
Cyril Genik (1857–1925)

Ključna osoba ukrajinske zajednice u Winnipegu u to vrijeme bio je Cyril Genik (1857–1925). Došao je iz Galicije, završio Ukrajinsku akademsku gimnaziju u Lavovu i studirao pravo na Univerzitetu u Černivcima.[1] Bio je prijatelj s Ivanom Frankom, ukrajinskim piscem djela Lisica Mykyta, koji je bio nominovan za Nobelovu nagradu za književnost. Franko je bio oštar satiričar zapadnoukrajinskog klera iz tog vremena i svoje socijalističke sklonosti koje je vjerovatno dijelio sa Genikom, koji je bio kum na njegovom vjenčanju. Oslobađanje stanovništva od svećenstva uz pomoć agrarne reforme bio je način da se seljaštvo oslobodi feudalnih zemljoposjednika koji su u dogovoru sa crkvenom hijerarhijom držali kontrolu nad zemljištem.

Po dolasku u Kanadu, Genik je postao prvi Ukrajinac kojeg je zaposlila kanadska vlada. Radio je kao imigracioni službenik čija je dužnost bila da doseljenike uputi u njihove nove domove. Genikov rođak Ivan Bodrug (1874–1952) i Bodrugov prijatelj Ivan Negrič (1875–1946) također su došli iz sela Bereziva iz okruga Kolomije. Bili su kvalifikovani za rad kao učitelji u osnovnim školama u Galiciji.[1] Njih trojica su činili intelektualno jezgro ukrajinske zajednice, te su bili poznati kao Berezivska trojica. Najstariji od njih, Genik, jedini je bio oženjen. Njegova supruga Paulina (rođena Curkowsky) bila je obrazovana žena i kćerka svećenika s kojom je imao šestero djece – tri sina i tri kćerke.[2]

Još jedna važna osoba bio je biskup Serafim, čije je pravo ime bilo Stefan Ustvolsky. Ustvolsky je na kraju bio razriješen svešteničke dužnosti od strane ruskog Svetog sinoda u Petrogradu. Njegova priča počinje kad je iz privatnih razloga otputovao na Svetu goru, gdje ga je za biskupa posvetio Sveti Anfim, koji je tvrdio da je biskup (ovo je bila priča koju je sa sobom donio u Novi svijet).[3] Nakon što je posvećen za biskupa, Serafim je otputovao u Sjevernu Ameriku, kratko boraveći s ukrajinskim svećenicima u Philadelphiji. Do trenutka kada je stigao u Winnipeg, nije bio odan Ruskoj pravoslavnoj crkvi niti bilo kojoj drugoj crkvi. Prerijski Ukrajinci su ga prihvatili kao putujućeg svetog čovjeka, po tradiciji koja seže do samih početaka kršćanstva.[4]

Još jedna osoba koja je učestvovala u događajima koji su doživjeli svoj vrhunac stvaranjem Limene katedrale, bio je Serafimov pomoćnik Makarij Marčenko. On je djelovao kao đakon ili kantor, pomažući Serafimu u crkvenim službama koje je dobro poznavao. Sa Serafimom je stigao iz Sjedinjenih Država. Nadbiskup Langevin, koji je bio smješten u St. Boniface, bio je poglavar rimokatoličke biskupije zapadne Kanade, te u direktnom kontaktu sa papom u Rimu. Vjerovao je da su njegovi svećenici bili više nego dovoljni za potrebe ukrajinskog stanovništva.[5] Ostali akteri bili su: Dr. William Patrick, direktor Manitoba Collegea – prezbitarijanskog koledža u Winnipegu; Liberalna stranka Manitobe i ruski pravoslavni misionari.

Događaji uredi

Slučaj koji je kasnije izazvao burne događaje, desio se 1902. godine, kada je član parlamenta Manitobe Joseph Bernier u saradnji sa Rimom uveo zakon kojim je "prenio upravljanje cijelom imovinom Grčke Rusinske crkve (Ukrajinci su bili poznati kao Rusini) zajednici koju je kontrolisala Rimska crkva".[6] Nadbiskup Langevin je izjavio da se "Rusini moraju dokazati da su katolici dajući imovinu crkvi, a ne kao što to rade protestanti dajući imovinu pojedincima ili odborima laika koji su nezavisni od sveštenika ili biskupa.[7] Brojnost ukrajinskog prerijskog stanovništva također je privukla zanimanje ruskih pravoslavnih misionara. U to vrijeme Ruska pravoslavna crkva je trošila $100.000 godišnje za misionarski rad u Sjevernoj Americi.[3] Prezbiterijanska crkva je također bila zainteresovana i pozvala je mladiće iz ukrajinske zajednice da pohađaju Manitoba koledž (danas poznat kao Univerzitet u Winipegu) gdje su osnovana posebna odjeljenja za mlade Ukrajince koji žele da postanu učitelji (i kasnije nezavisni službenici grčke crkve).[8] Na tečnom njemačkom jeziku, dr King, direktor Visoke škole, je vodio razgovore sa kandidatima Bodrugom i Negričem. Genik je preveo njihove školske dokumente u pisanom obliku sa poljskog na engleski jezik. Oni su postali prvi ukrajinski studenti nekoog univerziteta na području Sjeverne Amerike - Manitoba koledž je u tom trenutku bio dio Univerziteta Manitoba.

 
Unutrašnjost Limene katedrale, 1905. godine.

Genik, Bodrug, i Negrič brzo su reagovali kako bi osigurali svoju zajednicu.[9] Doveli su Serafima koji je stigao u Winipeg aprila 1903.[10] kako bi osnovao crkvu koja bi bila nezavisna od bilo koje crkve u Evropi i bila bi nezavisna od bilo koje vjerske interesne grupe u borbi za duše novih prerijskih ukrajinskih imigranata. Na njihovo zadovoljstvo, Serafim uspostavlja Pravoslavnu rusku crkvu (ne Rusku pravoslavnu), na čijem čelu je bio on, a da bi umirio Ukrajince također se zvala Serafimitska crkva. Pružio je parohijanima istočni obred sa kojim su imigranti već bili upoznati, te je počeo zaređivati kantore i đakone od 13. decembra 1903. godine u maloj zgradi na istočnoj strani McGregor ulice između Manitoba i Pritchard avenije, koju možemo nazvati Crkva svetog duha, a bila je zvanično osvještana od strane Serafima i otvorena za bogosluženje.[11] U novembru 1904. on je počeo graditi svoju poznatu “Limenu katedralu” na uglu King ulice i Stella Avenije, napravljenu od otpadnog metala i drveta.[12] Harizmatični Serafim zaredio je oko 50 svećenika i brojnih đakona, od kojih su mnogi bili polupismeni, a obavljali su svećeničku dužnost širom naselja, propovijedajući nezavisno pravoslavlje i povjereništvo vlasništva crkvene imovine. U dvije godine crkva je privukla skoro 60.000 sljedbenika.[13]

Zbog raznih ispada i problema s alkoholom[9] izgubio je povjerenje intelektualaca koji su ga pozvali da dođe u Winipeg. Tu je došlo do puča u kojem su ga smijenili u namjeri da ga se riješe dok ne izgubi zajednicu. Serafim je otišao u St. Petersburg kako bi dobio priznanje i dodatna sredstva od ruskog Svetog sinoda za uspješan rad Serafinitske crkve. Za vrijeme njegovog odsustva Ivan Bodrug i Ivan Negrič (tada već studenti teologije na Manitoba koledžu), kao i sveštenici Serafimitske crkve, uspjeli su dobiti odobrenje za dobijanje novčanih sredstava od strane Prezbiterijanskog fonda koja bi bila namijenjena za rad Serafimitske crkve. Na osnovu toga bi se nakon nekog vremena prebacili na prezbiterijanski model. U kasnu jesen 1904. Serafim se vratio iz Rusije, ali nije donio “džeparac" sa sobom.[14] Po povratku, otkrio je izdaju i u najkraćem roku ekskomunicirani su svi svećenici koji su bili uključeni u ovu izdaju. On je objavio njihove slike u lokalnim novinama sa njihovim imenima štampanim preko grudi, kao da su kriminalci.[15] Ispostavilo se da je njegova osveta bila kratkog daha, jer je primio vijest da je i on izopćen od strane ruskog Svetog sinoda. Kada je Sveti Sinod ekskomunicirao Serafima i sve njegove svećenike, on je napustio Sjevernu Ameriku 1908. godine i nikad se više nije vratio.[13]

Posljedice uredi

Kao posljedica socijalnih i duhovnih previranja, koja su zahvatila preriju nastala je ukrajinsko-kanadska zajednica.

Ivan Bodrug bio je jedan od pobunjenika u Serafimitskoj crkvi te je postao vođa nove Nezavisne crkve. Bio je prilično harizmatičan sveštenik koji je zbog prezbiterijanskog uticaja propovijedao evangelističko hrišćanstvo, a živio je do 1950-ih. Objekti nezavisne crkve nalazili su se na uglu Pritchard avenije i McGregor ulice. Iako je prvi objekat u međuvremenu srušen, dok je onaj koji je Serafim koristio kao svoju prvu crkvu, tj. druga zgrada izgrađena sredstvima prezbiterijanskih fondova još uvijek preko puta Hrama rada (Labour Temple) u području North Enda u Winnipega.[16]

Nadbiskup Langevin povećao je svoje napore u pokušaju da asimilira ukrajinsku zajednicu u rimokatoličke redove. Osnovao je Baziličku crkvu Svetog Nikole i doveo belgijske svećenike, oca Achille Delaerea i druge, koji su čitali Svetu misu na staroslavenskom, obučeni prema grčkom ritualu i propovijedajući na poljskom jeziku. Ova crkva se nalazila preko puta nezavisne ukrajinske katoličke katedrale "Sv. Vladimir i Olga" u McGregor ulici vinipeškog North Enda. Takva konkurencija je pružila veću mogućnost za ukrajinsko-kanadsku djecu da nauče govoriti ukrajinski jezik.[15]

Liberalna stranka, svjesna da Ukrajinci nisu više povezani s nadbiskupom Langevinom i rimokatolicima koji su bili pristalice Konzervativne stranke, napravili su korak naprijed kada su finansirali prve novine na ukrajinskom jeziku u Kanadi, "Kanadski farmer" (Kanadiskyi Farmer). Prvi urednik ovih novina je bio Ivan Negrich.

Serafim je nestao nakon 1908. godine, ali su se sve do 1913. mogle naći vijesti o njemu u "Ukrajinskom glasu" (novine "Ukrajinski glas" se još uvijek objavljuju u Winnipegu) kako prodaje Biblije radnicima koji su gradili željezničke pruge u Britanskoj Kolumbiji. Prema drugim verzijama, vratio se u Rusiju.

Cyril Genik se zajedno sa svojom najstarijom kćerkom i jednim od sinova preselio se u Sjedinjene Države, u Sjevernu Dakotu na neko vrijeme, a zatim se vratio u Kanadu gdje je i umro 1925. godine.

Makari Marchenko je nakon Serafimovog odlaska, proglasio sebe ne samo novim biskupom Serafimitske crkve, već i glavnim patrijarhom, papom, glavnim hetmanom i princom. Da ne bi rizikovao ili pokazao bilo kakvu pristranost za svaki slučaj je isključio rimskog papu i ruski Sveti sinod.[13] Postoje zapisi da je sve do kraja 1930-ih putovao ruralnim područjima služeći Ukrajincima koji su slijedili istočne obrede.

Reference uredi

  1. ^ a b Martynowych, Orest T. Ukrainians in Canada: The Formative Period, 1891-1924. Canadian Institute of Ukrainian Studies Press, University of Alberta, Edmonton, 1991, str. 170.
  2. ^ Hryniuk, Stella. [www.biographi.ca/EN/009004-119.01-e.php?id_nbr=8154 Dictionary of Canadian Biography Online]
  3. ^ a b Mitchell, Nick. Ukrainian-Canadian History as Theatre in The Ukrainian Experience in Canada: Reflections 1994, urednici: Gerus, Oleh W.; Gerus-Tarnawecka, Iraida; Jarmus, Stephan, The Ukrainian Academy of Arts and Sciences in Canada, Winnipeg, str. 226
  4. ^ Mitchell, Nick. The Mythology of Exile in Jewish, Mennonite and Ukrainian Canadian Writing in A Sharing of Diversities, Proceedings of the Jewish Mennonite Ukrainian Conference, “Building Bridges”, gl. urednik: Stambrook, Fred, Canadian Plains Research Center, University of Regina, 1999, str. 188.
  5. ^ Martynowych, Orest T. Ukrainians in Canada: The Formative Period, 1891-1924. Canadian Institute of Ukrainian Studies Press, University of Alberta, Edmonton, 1991, str. 184.
  6. ^ Martynowych, Orest T. Ukrainians in Canada: The Formative Period, 1891-1924. Canadian Institute of Ukrainian Studies Press, University of Alberta, Edmonton, 1991, str. 189.
  7. ^ Winnipeg Tribune; 25. februar 1903.
  8. ^ Martynowych, Orest T. Ukrainians in Canada: The Formative Period, 1891-1924. Canadian Institute of Ukrainian Studies Press, University of Alberta, Edmonton, 1991, str. 192
  9. ^ a b Yereniuk, Roman, A Short Historical Outline of the Ukrainian Orthodox Church of Canada, www.uocc.ca/pdf, str. 9
  10. ^ Martynowych, Orest T. Ukrainians in Canada: The Formative Period, 1891-1924. Canadian Institute of Ukrainian Studies Press, University of Alberta, Edmonton, 1991, str. 190
  11. ^ Martynowych, Orest T., The Seraphimite, Independent Greek, Presbyterian and United Churches, umanitoba.ca/...canadian.../05_The_Seraphimite_Independent_Greek_Presbyterian_and_United_Churches.pdf -, str. 1
  12. ^ Martynowych, Orest T., The Seraphimite, Independent Greek, Presbyterian and United Churches, umanitoba.ca/...canadian.../05_The_Seraphimite_Independent_Greek_Presbyterian_and_United_Churches.pdf -, str. 2
  13. ^ a b c Bodrug, Ivan. Independent Orthodox Church: Memoirs Pertaining to the History of a Ukrainian Canadian Church in the Years 1903-1913, prevodici: Bodrug, Edward; Biddle, Lydia, Toronto, Ukrainian Research Foundation, 1982, str. xiii
  14. ^ Bodrug, Ivan. Independent Orthodox Church: Memoirs Pertaining to the History of a Ukrainian Canadian Church in the Years 1903-1913, translators: Bodrug, Edward; Biddle, Lydia, Toronto, Ukrainian Research Foundation, 1982, str. 81
  15. ^ a b Mitchell, Nick. Ukrainian-Canadian History as Theatre in The Ukrainian Experience in Canada: Reflections 1994, Editors: Gerus, Oleh W.; Gerus-Tarnawecka, Iraida; Jarmus, Stephan, The Ukrainian Academy of Arts and Sciences in Canada, Winnipeg, str. 229
  16. ^ Martynowych, Orest T. Ukrainians in Canada: The Formative Period, 1891-1924. Canadian Institute of Ukrainian Studies Press, University of Alberta, Edmonton, 1991, photograph 47.

Bibliografija uredi

  • Bodrug, Ivan. Independent Orthodox Church: Memoirs Pertaining to the History of a Ukrainian Canadian Church in the Years 1903-1913, translators: Bodrug, Edward; Biddle, Lydia, Toronto, Ukrainian Research Foundation, 1982.
  • Hryniuk, Stella, GENYK, CYRIL - Dictionary of Canadian Biography Online, www.biographi.ca/EN/009004-119.01-e.php?id_nbr=8154
  • Manitoba Free Press, issues of 10 October 1904, 20 January 1905, 28 December 1905.
  • Martynowych, Orest T., The Seraphimite, Independent Greek, Presbyterian and United Churches, umanitoba.ca/...canadian.../05_The_Seraphimite_Independent_Greek_Presbyterian_and_United_Churches.pdf -
  • Martynowych, Orest T. Ukrainians in Canada: The Formative Period, 1891-1924. Canadian Institute of Ukrainian Studies Press, University of Alberta, Edmonton, 1991.
  • Maruschak, M. The Ukrainian Canadians: A History, 2nd ed., Winnipeg: The Ukrainian Academy of Arts and Sciences in Canada, 1982.
  • Mitchell, Nick. The Mythology of Exile in Jewish, Mennonite and Ukrainian Canadian Writing in A Sharing of Diversities, Proceedings of the Jewish Mennonite Ukrainian Conference, “Building Bridges”, General Editor: Stambrook, Fred, Canadian Plains Research Center, University of Regina, 1999.
  • Mitchell, Nick. Ukrainian-Canadian History as Theatre in The Ukrainian Experience in Canada: Reflections 1994, Editors: Gerus, Oleh W.; Gerus-Tarnawecka, Iraida; Jarmus, Stephan, The Ukrainian Academy of Arts and Sciences in Canada, Winnipeg.
  • Winnipeg Tribune, issue of 25 February 1903.
  • Yereniuk, Roman, A Short Historical Outline of the Ukrainian Orthodox Church of Canada.

Vanjski linkovi uredi

Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Limena_katedrala&oldid=3466307"