Želudačni inhibicijski polipeptid

(Preusmjereno sa GIP)

Želudačni inhibicijski polipeptid ili želudačni inhibicijski peptid (GIP), je glukozno-zavisni insulinotropni peptid, član porodice sekretinskih hormona.[1] Iako je slab inhibitor lučenja želučane kiseline, njegova glavna uloga je stimulirati lučenje insulina.[2]

Želudačni inhibicijski polipeptid
Trodimenzijska struktura GIP-a
Identifikatori
SimbolGIP
NCBI gen2695
HGNC4270
OMIM137240
RefSeqNM_004123
UniProtP09681
Ostali podaci
LokusHrom. 17 q21.3-q22
Pretraga za
StruktureSwiss-model
DomeneInterPro
Kod čovjeka, genski lokus je na dugom (q) kraku hromosoma 17; pozicija: 17q21.

Sinteza i transport

uredi

GIP je izveden iz 153-aminokiselinskog proproteina, kodiranog GIP genom i cirkulira kao biološki aktivan peptid sa 42 aminokiseline. Sintetiziraju ga K-ćelije, koje se nalaze u sluznici dvanaestopalačnog creva i jejunumu želučanocrijevnog trakta.[3]

Kao i svi endokrini hormoni, transportir se krvotokom.

Želudačni inhibitorni polipeptidni receptori su proteini od sedam transmembrana koji se nalaze na beta-ćelijama u pankreasu.

Funkcije

uredi

Tradicijski je nazvan gastrointestinalni inhibitorni peptid ili želučani inhibitorni peptid, a utvrđeno je da smanjuje lučenje želučane kiseline,[4] da zaštiti tanko crijevo od oštećenja kiselinom, smanjujući brzinu prijenosa hrane kroz želudac i inhibira pokretljivost probavnog trakta i lučenje kiseline. Međutim, ovo nije tačno, jer je otkriveno da se ti efekti postižu samo s večim fiziološkim razinama od normalnih i da se ti rezultati prirodno javljaju u tijelu kroz sličan hormon, sekretin.[5]

Sada se vjeruje da je funkcija GIP-a da inducira lučenje insulina, koja je stimulirana prvenstveno hiperosmolarnošču glukoze u dvanaestpalačnom crijevu.[6] Nakon ovog otkrića, neki istraživači preferiraju novo ime glukozo-zavisni insulinotropni peptid, zadržavajući pritom akronim "GIP". Količina izlučenog insulina veća je kada se glukoza uzima oralno, nego intravenozno.[7]

Pored svoje uloge inkretina, GIP je poznat po tome što inhibira apoptozu beta-ćelija gušterače i pospješuje njihovu proliferaciju. Također stimulira lučenje glukagona i nakupljanje masti. GIP receptori su izraženi u mnogim organima i tkivima, uključujući centralni nervni sistem, što mu omogućava da utiče na hipokampusno formiranje pamćenja i regulaciju apetita i sitosti.[8]

GIP se odnedavno pojavio kao glavni faktor u pregradnja kostiju. Istraživači sa Univerziteta u Angersu i Ulsteru dokazali su da je genetička ablacija GIP-ovog receptora kod miševa rezultirala dubokim promjenama mikroarhitekture kostiju, modifikacijom mreže adipokina.[9] Nadalje, nedostatak GIP-receptora također je povezan kod miševa sa dramatičnim smanjenjem kvaliteta kostiju i naknadnim povećanjem rizika od prijeloma.[10] However, the results obtained by these groups are far from conclusive because their animal models give discordant answers and these works should be analysed very carefully.

Patologija

uredi

Utvrđeno je da dijabetičari tipa 2 ne reagiraju na GIP i imaju niži nivo lučenja GIP-a nakon obroka, u odnosu na one koji nisu dijabetičari.[11] U istraživanju na nokaut-miševima utvrđeno je da odsustvo GIP receptora korelira sa rezistencijom na gojaznost.[12]

Reference

uredi
  1. ^ Meier JJ, Nauck MA (2005). "Glucagon-like peptide 1(GLP-1) in biology and pathology". Diabetes/Metabolism Research and Reviews. 21 (2): 91–117. doi:10.1002/dmrr.538. PMID 15759282.
  2. ^ Pederson RA, McIntosh CH (2016). "Discovery of gastric inhibitory polypeptide and its subsequent fate: Personal reflections". Journal of Diabetes Investigation. 7 Suppl 1: 4–7. doi:10.1111/jdi.12480. PMC 4854497. PMID 27186348.
  3. ^ Costanzo, Linda (2014). Physiology. Philadelphia, PA: Saunders/Elsevier. str. 337. ISBN 9781455708475.
  4. ^ Kim W, Egan JM (Dec 2008). "The role of incretins in glucose homeostasis and diabetes treatment". Pharmacological Reviews. 60 (4): 470–512. doi:10.1124/pr.108.000604. PMC 2696340. PMID 19074620.
  5. ^ Creutzfeldt, Werner; Ebert, Reinhold; Ørskov, Cathrine; Bartels, Eckart; Nauck, Michael A. (1992). "Lack of Effect of Synthetic Human Gastric Inhibitory Polypeptide and Glucagon-LikePeptide 1 [7-36 Amide] Infused at Near-Physiological Concentrations on Pentagastrin-Stimulated Gastric Acid Secretion in Normal Human Subjects". Digestion (jezik: english). 52 (3–4): 214–221. doi:10.1159/000200956. ISSN 0012-2823. PMID 1459356.CS1 održavanje: nepoznati jezik (link)
  6. ^ Thorens B (Dec 1995). "Glucagon-like peptide-1 and control of insulin secretion". Diabète & Métabolisme. 21 (5): 311–8. PMID 8586147.
  7. ^ Boron, Walter F.; Boulpaep, Emile L. (2009). Medical physiology: a cellular and molecular approach (2nd International izd.). Philadelphia, PA: Saunders/Elsevier. ISBN 9781416031154. Nepoznati parametar |name-list-format= zanemaren (prijedlog zamjene: |name-list-style=) (pomoć)
  8. ^ Seino, Yutaka; Fukushima, Mitsuo; Yabe, Daisuke (2010). "GIP and GLP-1, the two incretin hormones: Similarities and differences". Journal of Diabetes Investigation. 1 (1–2): 8–23. doi:10.1111/j.2040-1124.2010.00022.x. PMC 4020673. PMID 24843404.
  9. ^ Gaudin-Audrain C, Irwin N, Mansur S, Flatt PR, Thorens B, Baslé M, Chappard D, Mabilleau G (Mar 2013). "Glucose-dependent insulinotropic polypeptide receptor deficiency leads to modifications of trabecular bone volume and quality in mice" (PDF). Bone. 53 (1): 221–30. doi:10.1016/j.bone.2012.11.039. PMID 23220186. Arhivirano s originala (PDF), 21. 7. 2018. Pristupljeno 3. 9. 2020.
  10. ^ Mieczkowska A, Irwin N, Flatt PR, Chappard D, Mabilleau G (Oct 2013). "Glucose-dependent insulinotropic polypeptide (GIP) receptor deletion leads to reduced bone strength and quality". Bone. 56 (2): 337–42. doi:10.1016/j.bone.2013.07.003. PMID 23851294.
  11. ^ Skrha J, Hilgertová J, Jarolímková M, Kunešová M, Hill M (2010). "Meal test for glucose-dependent insulinotropic peptide (GIP) in obese and type 2 diabetic patients". Physiological Research. 59 (5): 749–55. PMID 20406045.
  12. ^ Yamada Y, Seino Y (2004). "Physiology of GIP--a lesson from GIP receptor knockout mice". Hormone and Metabolic Research. 36 (11–12): 771–4. doi:10.1055/s-2004-826162. PMID 15655707.

Vanjski linkovi

uredi