Fran Krsto Frankopan

Fran Krsto Frankopan (4. mart 1643 – 30. april 1671) bio je hrvatski plemić i pjesnik.

Fran Krsto Frankopan (1643-1671) - kip u Starom gradu Zrinskih u Čakovcu

Polubrat Katarine Zrinski i šurjak Petra Zrinskog, s kime je bio jedan od organizatora urote hrvatskih i ugarskih velikaša nezadovoljnih centralizatorskom i kunktatorskom politikom Bečkog dvora koji je sklapao ponižavajuće mirovne sporazume s Osmanlijama, najviše na štetu Hrvata i Madžara.

Fran Krsto, najmlađi sin karlovačkog generala Vuka Krsta Frankopana, prema nekim se izvorima rodio se u Karlovcu 4. marta 1643. Nakon očeve smrti poslali su ga na školovanje u Zagreb, gdje je polazio isusovačku gimnaziju. Stanovao je u konviktu za vanjske učenike u Habdelićevoj ulici, a dodatnu je nastavu pohađao u isusovačkom kolegiju, gdje je stekao sklonost prema knjizi i pisanju.

Radi nastavka školovanja i odgoja odlazi u Italiju gdje je proučio italijansku poeziju i upoznao uglednu rimsku patricijku Julijanu de Naro kojom se i oženio. Vrativši se u domovinu pošao je očevim stopama i postao ogulinski kapetan te je učestvovao u velikom boju s Turcima kod Otočca. Velikaš izrazite umjetničke nadarenosti; rođeni pjesnik, za života je objelodanio samo jedan književni rad, spjev "Elegia" (1656). Današnji istraživači vjeruju da dio njegove zbirke "Gartlic za čas kratiti", koju je priredio u posljednjim danima života kao zatočenik u Bečkom Novom Mjestu čekajući smaknuće, sve do nedavna poznata samo djelimično, sadrži i pjesme napisane u doba vedre mladosti, u danima kad je prevodio na slovenski jezik Moliereovu komediju "Georges Dandin", dok su samo one tužne nastale u tamnici. Priređujući zbirku, znajući da gleda skoroj i strašnoj smrti u oči, nije ih poredao hronološki nego ih je pomiješao.

Tragičnu pjesnikovu sudbinu slijedila je i sudbina njegove poezije, sabrane u zbirci Gartlic za čas kratiti. Morala su proći puna dva vijeka dok ju je otkrio tadašnji bibliotekar u bečkoj Dvorskoj biblioteci Ivan Kostrenčić; on ju je prvi i objelodanio, i to odmah u knjizi (Vrtić, 1871), ali samo u izboru, jer su neke od tih pjesama, one erotske iz "Gartlica" i ciklusa "Zganke", zbog smjelosti izraza bile suviše izazovne a da ne bi vrijeđale moralni osjećaj čitaoca. Iako je pojava te knjižice bila litararna senzacija, ipak niko od tadašnjih kritičara, ni Vatroslav Jagić, nije u njoj prepoznao vrijednost.

Nedostajale su im bitne naučno-teorijske spoznaje, ali i receptivno-doživljajne, emotivne pretpostavke (sam Jagić, iako izuzetno zaslužan filolog, nije, kao ni većina hrvatskih jezikoslovaca dopro do razine estetskog). Tvrdnjom da je Frankopanov jezik "mješovit i šarovit" nije se ni moglo doći do ispravnog estetskog suda. Jer ta "mješovitost i šarovitost" nije bila mana nego specifična osobina svih pisaca ozaljskog kruga, koja nažalost nije dala onakve plodove kakve je mogla dati, jer je u vrijeme kodifikacije hrvatskog književnog jezika uzorom bio Ivan Gundulić, pa je Frankopanova, po idiomu tronarječna poezija, iz toga diskursa djelovala kao odstupanje od središnjeg toka razvoja hrvatskog jezika. Tek su novija jezičnohistorijska istraživanja, posebno Josipa Vončine, dostojno opisala i vrjednovala osebujnost i gipkost Frankopanovog umjetničkog izraza.

Djela

• "Elegia" (1656)
• "Gartlic za čas kratiti"

Vanjski linkovi

• Fran Krsto Frankopan: Pjesme
• Fran Krsto Frankopan: Slika

Nedovršeni članak Fran Krsto Frankopan koji govori o biografijama treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.