Ante Pavelić
Ante Pavelić (14. juli 1889 – 28. decembar 1959) bio je hrvatski profašistički političar, ratni zločinac,[1] poglavnik NDH, osnivač i vođa fašističkog ultranacionalističkog Ustaškog pokreta.
| Ante Pavelić | |
|---|---|
.jpg) | |
| Poglavnik Nezavisne države Hrvatske | |
| Vrijeme na vlasti 10. april 1941 – 8. maj 1945. | |
| 1. premijer Nezavisne države Hrvatske | |
| Vrijeme na vlasti 16. april 1941 – 2. septembar 1943. | |
| Nasljednik | Nikola Mandić |
| Rođenje | 14. juli 1889. Bradina, Konjic, Bosna i Hercegovina, Austro-Ugarska |
| Smrt | 28. decembar 1959 (70 godina) Madrid, Španija |
| Nacionalnost | Hrvat |
| Vjera | Rimokatoličanstvo |
| Potpis |  |
Porijeklo uredi
Rođen je 14. jula 1889. godine u hercegovačkom selu Bradini na Ivan planini, gdje su se njegovi roditelji, otac Mile (pružni radnik) i majka Marija, doselili iz Krivog Puta u Lici. Osnovnu školu pohađao je u raznim mjestima po Bosni i Hercegovini, zavisno gdje je radio njegov otac. Gimnaziju pohađa u Travniku, Senju, Karlovcu i Zagrebu, gdje je 1910. godine i maturirao. Za vrijeme gimnazije pristupa Hrvatskoj stranci prava (HSP). Nakon mature upisuje se na Pravni fakultet u Zagrebu. Pravo je diplomirao 1914. godine, a već 1915. godine stiče naslov doktora prava. U razdoblju od 1915. do 1918. godine radio je kao ovlašćeni notar u advokatskom notarijatu A. Horvata, predsjednika HSP-a. Nakon završene stručne prakse (1918.) radi kao samostalni advokat. U tom periodu sklapa brak s Marijom s kojom dobija troje djece: sina Velimira i kćerke Mirjanu i Višnju.
Politička aktivnost uredi
1918. godine ulazi u vodstvo Hrvatske stranke prava. Prvo je bio član Poslovnog odbora, potom tajnik i nakon toga potpredsjednik stranke. Tri godine nakon učlanjenja (1921.) izabran je za poslanika u gradskoj skupštini grada Zagreba.
1927. izabran je za zagrebačkog pokrajinskog zastupnika, a u junu iste godine predstavljao je zagrebačku općinu na evropskom kongresu gradova u Parizu. Na povratku u Rimu je izaslaniku italijanske vlade Davanzatiju u ime HSP-a predao promemoriju u kojoj se Italiji nudi saradnja u rušenju Jugoslavije. U skladu s tim očekuje italijansku pomoć u uspostavi i zaštiti hrvatske države. Italijani su u Paveliću i Ustaškom pokretu vidili sredstvo da se domognu Dalmacije. Italija ga je vadila na površinu samo kada bi se zaoštrili odnosi s Kraljevinom Jugoslavijom. Mussolini i Pavelić osobno nikada nisu bili u dobrim odnosima.
Na parlamentarnim izborima 1927. godine izabran je, zajedno s Trumbićem, za zastupnika na listi Hrvatskog bloka. U svojim govorima u beogradskoj skupštini istupio je protiv srpske nacionalističke politike i izjašnjavao se za hrvatsku samostalnost i nezavisnost. Unutar stranke posebno se posvetio radu s omladinom te pokrenuo listove "Starčević" i "Kvaternik". Poslije atentata na prvake Hrvatske seljačke stranke 1928. godine pristupa Seljačko-demokratskoj koaliciji. Tada pokreće list "Hrvatski domobran" s programom ostvarenja samostalne hrvatske države, a 1. oktobra 1929. godine osniva istoimenu paravojnu organizaciju.
Emigracija uredi
Nakon proglašenja šestojanuarske diktature 1929. godine odlazi u emigraciju. Prvo odlazi u Beč, zatim s Gustavom Perčecom u Budimpeštu, te u Sofiju. U Sofiji 20. aprila 1929. godine s vođama makedonske emigracije i vođom VMRO-a (Vantrašna makedonska revolucionarna organizacija) Veličkom Georgijevim potpisuje deklaraciju o uzajamnoj pomoći Makedonaca i Hrvata u rušenju Jugoslavije i stvaranju samostalnih država Hrvatske i Makedonije. Istovremeno u Beogradu ga je Sud za zaštitu države 17. jula 1929. godine osudio na smrt u odsutnosti.
U Italiji, potkraj 1930. osniva tajnu revolucionarnu nacionalističku organizaciju "Ustaša - hrvatska revolucionarna organizacija" (UHRO) s ciljem razbijanja Jugoslavije i uspostave nezavisne Hrvatske uz pomoć Italije. Tada uzima naslov poglavnika, a ustaški pokret organizira na vojnim i urotničkim načelima. U drugoj polovini 1931. godine u Italiji osniva prvi logor za vojnu obuku u mjestu Bovegno u pokrajini Brescia, te inicira osnivanje drugih takvih logora Italiji i Mađarskoj.
U Glavnom ustaškom stanu 1. jula 1933. godine obznanjuje načela ustaškog pokreta u 17 tačaka, a kao cilj pokreta ističe uspostavu samostalne i nezavisne hrvatske države na čitavom njenu historijskom i etničkom području, što se ima pravo provesti svim sredstvima, pa i silom oružja. U skladu sa deklariranim načelima inicira i organizira propagandne akcije, atentate i diverzije.
1932. organizira Velebitski ustanak, a 1934. godine atentat u Marseilleu. Stoga je ponovno osuđen na smrt u odsutnosti. Nakon Marsejskog atentata, pod pritiskom Francuske, italijanske ga vlasti 17. oktobra 1934. godine hapse i zatvaraju u Torinu gdje ostaje u zatvoru sve do 1936. godine.
Do kraja oktobra 1936. godine dovršava opširni elaborat za njemačko Ministarstvo vanjskih poslova pod naslovom "Hrvatsko pitanje". Nakon približavanja Jugoslavije i Italije te sporazuma Ciano - Stojadinović, 1. aprila 1937. godine izdaje odredbu kojom razrješava ustaše djelatne službe i raspušta sve logore na području Italije. U skladu s tim ustaše su raseljene i izolirane po cijeloj Italiji, a on je interniran u Sieni do 1939. godine.
Nakon pada Milana Stojadinovića, te italijanske okupacije Albanije i priprema za napad na Jugoslaviju, poziva ga italijanski ministar vanjskih poslova Ciano (23. januara 1940.) i dogovara s njim plan akcije koji uključuje podizanje ustanka u Hrvatskoj, italijansku vojnu intervenciju, uspostavu nezavisne Hrvatske pod italijanskom zaštitom i njen ulazak u monetarnu i carinsku, zatim i u personalnu uniju s Italijom.
Nakon beogradskih događanja 37. marta 1941. godine prvi ga put prima Mussolini (29. marta), a kada je Slavko Kvaternik u njegovo ime proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku (NDH) 10. aprila 1940, ponovo ga prima Mussolini dan kasnije i odobrava mu ulazak u Hrvatsku. Na čelu grupe ustaša vratio se u Hrvatsku i preuzeo vlast.
NDH i Drugi svjetski rat uredi
15. aprila 1941. godine Pavelić stiže u Zagreb i kao poglavnik Nezavisne države Hrvatske imenuje prvu hrvatsku vladu. U vladi je uzeo položaj predsjednika vlade i ministra vanjskih poslova. Potom osniva Hrvatsko domobranstvo kao redovnu vojsku i organizira upravnu i diplomatsku službu. Po uzoru na Hitlera, ustaški pokret postaje jedini nosioc političke volje u zemlji i mijenja mu ime u "Ustaša - hrvatski oslobodilački pokret" (UHOP). Ujedno osniva Glavni ustaški stan (GUS) kao organizacijsko-političku, a Ustašku vojnicu i Ustašku nadzornu službu (UNS) kao vojno-policijske poluge režima.
Nakon pregovora s Cianom 25. aprila u Ljubljani i s Mussolinijem 7. maja u Tržiču 18. maja 1941. godine potpisuje Rimske ugovore. Tim ugovorima velik dio dalmatinske obale i otoka prepušten je Italiji, a ujedno prihvaćen italijanski politički, ekonomski i vojni nadzor na južnom dijelu NDH, te je hrvatska kruna ponuđena italijanskom vojvodi od Spoleta Aimoneu. Početkom juna 1941. prvi put posjećuje Hitlera, a 15. juna 1941. godine u Veneciji potpisuje pristupanje NDH Trojnom paktu.
Odnose unutar NDH Pavelić rješava terorom. Tako već 17. juna donosi zakonsku odredbu za odbranu naroda i države, koja vrijedi retroaktivno i predviđa samo jednu kaznu, smrtnu, za djela povrede časti i životnih interesa hrvatskog naroda. U Hrvatskoj je uspostavio totalitarni sistem po uzoru na nacistički režim u Njemačkoj, donio rasne zakone, uspostavio koncentracione logore sa ciljem totalnog istrjebljenja Srba, Roma, Jevreja i antifašista. Zabranio je sve stranke i društva, te uspostavio diktaturu i kult ličnosti.
O Paveliću i ustašama prema onom što kažu njihovi pokrovitelji i nadzornici, Hitlerov Gestapo i opunomoćeni general za NDH Glaise von Horstenau:
Hitler je bio bijesan na Pavelića što je svojom politikom rasplamsao ustanak u Hrvatskoj, čime je izgubio mogućnost upotrebe oružanih snaga NDH na istočnom ratištu, štaviše, morao je davati svoje snage za gušenje ustanka u NDH. Zato je pozvao Pavelića u svoj štab u Vinici (Ukrajina) na dan 23. septembra 1942. godine. Panika je uhvatila Pavelića pa smijenio ministra Oružanih snaga Slavka Kvaternika i ponudio "revnijeg" Juru Francetića. Obnaroduje "Važnu obavijest Vlade" s prijetnjama onima koji šire vijesti "o tobožnjem razoružavanju ustaških jedinica po predstavnicima jedne strane prijateljske sile, o zamjenjivanju hrvatske vojske s jednom stranom vojskom, o tome da će jedna strana sila preuzeti vlast u Hrvatskoj..." (Hrvatski narod, 3. septembra 1942.)
U povjerljivoj studiji šefa Gestapoa za NDH Hansa Helma, koji je 14. januara 1943. godine predao njemačkom poslaniku Kascheu i generalu Horstenau pod naslovom "Osnove partizanske opasnosti" Helm se zalaže za uklanjanje preduvjeta koji su ljude natjerali u "zagrljaj komune" i dodaje: »Srpstvo daje najviše pripadnika partizana jer je bilo najsvirepije pogodjeno... novi režim u Hrvatskoj otpočeo je sa programima uništavanja i istrebljivanja Srba, kojima su se, javnim izjavama priključili i najviši vrhovi vlade, prihvativši ih kao glavni državni cilj. Što se pod pritiskom ustanka, tokom vremena, s mjerodavne ustaške strane govorilo drugačije i što se spominjalo čak i izmirenje, te nije više moglo popraviti štetu koju je, naprimjer, učinio dr. Mile Budak, sadašnji poslanik u Berlinu...«
Opunomoćeni general Horstenau napisao je u svom izvještaju, između ostalog: "Ustaški pokret je počinjenim pogreškama, zločinima i pojavama korupcije tako kompromitiran, da bi državna egzekutiva (domobranstvo i redarstvo) morala biti od njega odijeljena, čak uz napuštanje svake vanjske povezanosti..." U toj panici pred svojim gospodarima, Pavelić je promemorijom od 11. novembra 1942. godine prihvatio da sve svoje policijske akcije prethodno najavi njemačkom generalu.
Nakon puča maršala Badoglia i pada Mussolinija, napušta mjesto predsjednika vlade i 2. maja 1943. na to mjesto imenuje N. Mandića, a nakon kapitulacije Italije, 10. maja 1943. godine objavljuje izjavu o poništenju Rimskih ugovora. U oktobru iste godine prekida pregovore o stvaranju koalicijske vlade, koje su s njegovom suglasnošću Nikola Mandić i Mladen Lorković vodili s čelnicima HSS-a.
Sudbinu NDH vezao je uz sudbinu nacističke Njemačke, te je potkraj oktobra 1944. zasutavio akciju Mladena Lorkovića i Ante Vokića za odvajanjem NDH od Njemačke. U aprilu 1945. učestvovao je u kombinacijama Draže Mihailovića i Lava Rupnika o stvaranju srpsko-hrvatsko-slovenskog antikomunističkog bloka.
Poslijeratni period uredi
Zagreb je napustio 6. maja 1945. godine, te preko Austrije i Italije otišao u Argentinu. 1956. osnovao je Hrvatski oslobodilački pokret (HOP). Nakon pokušaja atentata na njega 10. juna 1957. godine u mjestu Lomas del Palomar kraj Buenos Airesa, gdje je živio pod lažnim imenom, napušta Argentinu, te odlazi u Španiju u kojoj tada vlada Franco. U Španiji u Madridu i umire 28. decembra 1959. godine.
Za života je objavio više političkih i literarnih radova, te dvije knjige: politički roman "Lijepa plavojka" (1935.) i političku raspravu o komunizmu "Strahote zabluda" (1938.). Njegova kćerka Višnja objavila je 1968. godine knjigu njegovih sjećanja "Doživljaji".
Reference uredi
- ^ Paul Hockenos, Homeland calling : exile patriotism and the Balkan wars, Ithaca : Cornell University Press, 2003., ISBN 0-8014-4158-7, str. 40.
Vanjski linkovi uredi
Ante Pavelić na Wikimedia Commonsu
