Al Khalid ili MBT 2000 (Type 90-IIM) je glavni borbeni tenk koji je proizveden saradnjom Kine i Pakistana. Proizvodi se u Pakistanu za Oružane snage Pakistana. Opremljen je tročlanom kupolom s automatskim punjačem topa, 125 mm topom s modernom termovizijom i opremom za noćna djelovanja.

Al Khalid / MBT 2000
Svojstva
Posada3
Dužina10.67 m
Širina3.40 m
Visina2.30 m
Težina48 t
Oklop i naoružanje
OklopVišeslojni (sendvić) oklop debljine oko 650mm, Eksplozivno reaktivni oklop[1]
Osnovno naoružanje125 mm glatkocijevni top
Sekundarno naoružanje1x mitraljez 7.62 mm
1x mitraljez 12.7 mm
Pokretljivost
Pogon12 cilindrični dizelski motor 6-TD-2
1200 KS (895 kW)
Brzina na cesti72 km/h [2]
Snaga/težina26 ks/tona
Domet500 km [3]

Na osnovi kineskog i ruskog koncepta, Al Khalid/MBT 2000 je znatno manji i lakši od većine zapadnih glavnih borbenih tenkova. Koncept je baziran na kineskom modelu Type 90-II, koji objedinjuje tehnologije iz nekoliko zapadnih i Sovjetskih tenkova i nastavak je jednog od najbrojnijih tenkova u historiji, T-54A. Al Khalid je prilagođen za ugradnju bilo kojeg motora i mjenjača stranog porijekla.

U verziji Al Khalid tenka za Pakistansku vojsku ugrađuje se ukrajinski dizelski motor. Prvi tenkovi su završeni 2001. godine i isporučeni su Pakistanskoj vojsci. Do 2007. proizvedeno je 600 ovakvih tenkova.

Razvoj uredi

Početkom 1970-ih vodstvo kineske vojske zbog velike zabrinutosti oko sovjetske prijetnje, zatražilo je poboljšanje i zamjenu dotad glavnog borbenog tenka kineske vojske Type 59. Postojeći kineski tenkovi bili su ustvari verzije i kopije sovjetskog T-54A, te je postao lahka meta za tada napredne sovjetske tenkove T-62 i T-64. Komapnije Norico i Inner Mongolia First Machine Group Corporation imale su zadatak razviti niz novih, modernih tenkova.

Nakon ispitivanja uzoraka T-72 tenkova dobivenih od Irana (zarobljeni u Iraku), kineski stručnjaci shvatili su da savremeni kineski tenkovi ne mogu konkurirati sovjetskim. Za daljnji razvoj korištene su tehnologije T-72 i nekih zapadnih tenkova kako bi se napravila druga generacija savremenih kineskih tenkova. Na njih je bio postavljen 125 mm glatkocijevni top, novi oblik trupa i kupole kao i novo podvozje. Type 80 i Type 85 tenkovi doveli su do Type 90. Type 90 nije se koristio u kineskoj vojsci u velikom broju, ali zato je bio vrlo važan temelj za razvoj kineskih tenkova treće generacije Type 96 i Type 99 tenk.

Type 90 bio je modernog koncepta: Type II 90-verzija dijeli 10 % svojih komponenti s tenkom Type 59, 15% s Type 69, 20% s Type 85/88C, te je građen s 55% novih komponenti. Ovaj model je bio na prodaju na međunarodnom tržištu.

Razvoj posla s Pakistanom je potpisan u januaru 1990. godine. Izgrađeno je par prototipova koji su testirani u Pakistanu u augustu 1991. godine. Pakistan je uložio više od 20 miliona američkih dolara za prilagodbu modela za njihove potrebe i u mogućnosti za lokalnu proizvodnju. Projektantski tim prilagodio je tenk Pakistanskim potrebama i napravljeno je nekoliko prototipova koji su testirani.

U početnom stanju razvoja tenk je bio naoružan kineskim topom i SUP-om, ali je imao kinesku verziju njemačkog MTU-396 dizelskog motora koji je pod licencom građen u Kini. Druga verzija bila je opremljena zapadnom tehnologijom i SUP-om i bio je pokretan s dizelskim motorom Perkins 1200 ks (korišten u britanskom tenku Challenger) i ESM-500 automatskim prijenosom (korišten na francuskom Leclerc). Ova verzija se smatrala previše skupom. Konačna verzija pokretana je s ukrajinskim 6TD-2 dizelskim motorom s 1200 ks (također ugrađen u ukrajinske T-80UD). Ova verzija je odabrana kao serijska verzija tenka i nazvana je Al Khalid.

Razvijena je još jedna verzija koja ima više zapadne tehnologije i razvijena je kao izvozni proizvod. Prototip je imao 1200 ks njemački MTU-871/TCM AVDS-1790 dizelski motor i prijenos LSG-3000. Ovaj koncept je napušten nakon nametnutog embarga na Pakistan nakon 1998. zbog pakistanskih nuklearnih testiranja.

Krajnji koncept tenka proizašao nakon decenije razvoja je vrlo sličan kineskom Type 90 i njegovim nasljednicima Type 96 i Type 99. Kineska kompanija Norinco pokazala je novi Type 90-IIM tokom maja 2001. godine u Abu Dabi Defense Expo, pod izvoznim imenom MBT 2000.

Proizvodnja uredi

Tokom perida razvoja, Heavy Industries Taxila dobila je iskustvo proizvodeći Kineski Type 85-IIAP i pripremila se za proizvodnju Al Khalid tenka 1999. godine. Prva isporuka od 15 tenkova predana je Pakistanskoj vojsci 20. maja 2001. godine. Pakistan je potpisao ugovor sa ukrajinskom Malyshev fabrikom u maju 2002. godine o kupnji 315 6TD-2 motora u sljedeće tri godine.

Izvoz uredi

Pakistan planira proizvesti više od 600 tenkova Al Khalid za svoje oružane snage.[4] U maju 2006. jedan člist je izvijestio kako Saudijska Arabija planira ocijeniti Al Khalid u aprilu 2006. Pakistansko ministarstvo obrane reklo je da je Saudijska vlada zainteresirana za kupnju do 150 Al Khalid tenkova za 600 miliona američkih dolara.[5] 2008. godine umjesto Al Khalid-a, Saudijska Arabija je kupila 150 ruskih T-90 tenkova za 500 milijuna dolara.[6]

Opis uredi

Vatrena moć uredi

Al Khalid kao glavno oružje koristi 125 mm glatkocijevni top dužine 48 kalibra. Ima automatski punjač topa s 24 runde i brzinu paljbe od osam granata u minuti. Kupola je pokretana elektro-hidraulički što je zastarjelo rješenje. Tenk je također opremljen s 7,62 mm suspregnutim mitraljezom, protivavionskim 12,7 mm mitraljezom na krovu kupole i bacačima dimne zavjese.

Demonstrirani prototipovi imali su SUP-ove različitog porijekla neki kineskog, neki zapadnih zemalja.

Nišandžija je opremljen s dva periskopa, a komandir je opremljen panoramskim periskopom koji se okreće u 360 stepeni. Oba imaju digitalnu stabilizaciju slike i laserski daljinometar. SUP može automatski pratiti cilj što mu povećava vjerojatnost pogađanja prvom granatom. Nišandžija i komandir opremljeni su i termovizijom za djelovanje tenka u noćnim i lošim vremenskim uvjetima. Serijski Al Khalid opremljen je SUP-om zapadnog porijekla. Proizvođač tvrdi da je tenk sposoban pogoditi ciljeve u pokretu na udaljenostima do 2000 metara.

Oklop uredi

Al Khalid ima kompozintni oklop i eksplozivno–reaktivni oklop, nuklearno-biološku-hemijsku zaštitu, učinkovitu dimnu zavjesu. Ugrađen je i sistem za gašenje požara i protiv eksplozije tenka. Također ima napredni sistem detekcije laserskih zraka proizveden u Al Tehnique Corparation.

Pokretljivost uredi

Serijski model Al Khalid-a ima ukrajinski 6TD-2 turbo dizelski motor s 1200 KS i poluautomatskim prijenosom. Mala težina od samo 48 tona mu omogućava veću pokretljivost od npr. M1 Abrams koji ima 70 tona. Zbog male težine se tenk lakše transportira na ratište, a uz omjer snage i težine 26 ks/t postiže maksimalnih 72 km/h s ubrzanje od 0 - 30 za manje od 10 sekundi.

S dodatnom opremom Al Khalid može savladati vodenu prepreku dubine do 5 metara.[7]

Korisnici uredi

 
Bangladeški VT-1A
  •   Pakistan - 415 Al-Khalid tenkova u upotrebi od 2017.godine.[8]
  •   Maroko - 54 VT-1A u upotrebi od 2011., drugih 96 tenkovi bi trebalo biti isporučeno od Kine.
  •   Bangladeš - 44 MBT-2000 VT-1A i 3 inžinjerska tenka dostavljeni od Kine u periodu 2012-2013.[9]
  •   Mijanmar - 50 VT-1A u upotrebi.[10]

Reference uredi

  1. ^ http://www.janes.com/defence/news/jdw/jdw060313_1_n.shtml
  2. ^ http://www.sinodefence.com/army/tank/type90.asp
  3. ^ http://www.military-today.com/tanks/type_90_II.htm
  4. ^ Globalsecurity.org Al Khalid MBT-2000 / Type 2000 Main Battle Tank
  5. ^ Jane's Saudi Arabia to trial Al Khalid MBT
  6. ^ Saudis Spend Billions On Russian Weapons
  7. ^ Pakistan Defence Al-Khalid MBT Arhivirano 18. 1. 2008. na Wayback Machine
  8. ^ (Iiss), The International Institute of Strategic Studies (14. 2. 2017). The Military Balance 2017 (jezik: engleski). Routledge, Chapman & Hall, Incorporated. ISBN 9781857439007.
  9. ^ "Bangladesh army gets 44 new Chinese main battle tanks MBT 2000 and Locating Radar LLC-2". 17. 12. 2012. Arhivirano s originala, 4. 11. 2013. Pristupljeno 18. 3. 2013.
  10. ^ "SIPRI Arms Transfers Database". Stockholm International Peace Research Institute. Arhivirano s originala, 14. 4. 2010. Pristupljeno 7. 9. 2017.